Brojni komorati u BiH 21. decembar, Dan rudara, dočekali su zabrinuti za svoju egzistenciju i budućnost. I dok su nekada s osmijehom dočekivali ovaj datum i radovali se njegovom obilježavanju, danas je to izgubilo svoj čar i uglavnom predstavlja priliku za sjećanje na preminule i poginule komorate.  

Dok svakodnevno riskiraju silazeći u utrobu zemlje, zarađujući tako da prehrane svoje majke, očeve, supruge i djecu, sada na posao odlaze s dodatnim opterećenjem - hoće li još dugo imati posao. Život su posvetili rudniku, pa i ne znaju kako bi dalje kroz život bez jame.

Posljednji udar na egzistenciju rudara, barem onih u Zenici, bilo je zatvaranje Stranjana, uprkos vapajima rudara da će se ubiti ako do toga dođe. Niko nije mario za njih. Ponuđeno im je da prijeđu u preostale dvije jame. U sukobu s egzistencijom i borbom za jamu, bili su primorani pognuti glave i dozvoliti da se Stranjani zatvore.

Stalne sistematizacije i reorganizacije radnih mjesta dodatno opterećuju ionako napaćene rudare, koji s glavom u torbi odlaze na posao. Donedavno su imali jednu želju, sigurno izaći na površinu i vidjeti svoje najmilije, a danas je to strah da ne izgube jedini posao koji imaju i znaju raditi.

Dok poručuju da ne bi voljeli da njihova djeca obuku rudarsko odijelo, kao i da zarađuju hljeb s mnogo više od sedam kora, svjesni su da su godinama na marginama, ali, uprkos svemu, silaze u jame.

Ne kriju i da nemaju poštovanje te da je potcijenjen njihov rad. Ali, hrabri rudari, i pored svega, odlaze na posao nadajući se kako će još dugo raditi, a da se vijenci i cvijeće narednog 21. decembra neće polagati i u njihovu čast.