Prva grupa bh. državljana koji su se borili za Islamsku državu (ISIL) u Siriji konačno je deportirana i smještena iza rešetaka. Iako se čekalo godinama, tek uz veliku pomoć i napore Ambasade SAD u Sarajevu, ali i očitu smušenost pojedinaca u Tužilaštvu BiH, državljani su ipak deportirani.  

Policijske i sigurnosne agencije, kao i obično, odradile su većinu posla. Sve zajedno. Od OSA-e, SIPA-e, Granične policije do FUP-a, čiji su pripadnici povukli i najveći teret. 

Ruku na srce, mogli su davno, da je naša država bila organiziranija. Stigle su i žene s djecom. Konačno je stiglo i četverogodišnje siroče Iman. 

U Siriji je ostala bez ikoga. Sama je provela u kampu, bez zagrljaja, dvije i po godine. Djeda i nanu, koji su je preuzeli, teško da je ikada vidjela i na slikama. 

Vidjela je samo slike pakla Sirije. Krv i prašinu. Suze, tugu, bol. Ali, sada su na potezu bh. institucije. Sve odreda. Od ministarstava zdravstva, obrazovanja, pravde. Dolazak u BiH tek je početak. 

Pitanje je ima li država ikakav plan, kako resocijalizirati ISIL-ovce, bez obzira na zatvorske kazne. Šta ih čeka poslije izlaska na slobodu. 

Šta će biti sa ženama i djecom? Šta će biti sa sredinama u koje će biti vraćene? Kako će mještani gledati na njih? Kako će djeca, koja ne znaju dobro ni maternji jezik, biti prihvaćena od vršnjaka? 

Na ovo pitanje odgovore, za sada, nema niko, a najmanje oni koji su bili uključeni u povratak. Koordinacija, kao i obično, na lošem nivou, a tek uz pomoć stranaca operacija povratka je uspješno provedena i to na „guranje“. 

Ali, koliko je država spremna za barem žene i njihovu deradikalizaciju, govori i podatak da su na spisak stavili žene koje su bile protiv povratka u BiH. 

Toliko o jasnom planu. Pojedincima je bilo bitno samo da je u njihovom mandatu grupa vraćena, a kako će i šta biti s njima, to je pitanje za milion dolara.