Može se reći da su Muhamedovi roditelji Sulejmanbeg i Đulhanuma, unatoč svim paljevinama odžaka i čardaka, pljačkama pokretne i otimačinama nepokretne imovine putem raznih reformi koje su imale cilj da Bošnjacima oduzmu imovinu, prije svega zemlju i šume, dok su im odžaci, konaci i čardaci, te druge građevine paljeni, a oni na taj način bivali osiromašeni do tačke kada bi, da nije bilo njihove vezanosti za rodni kraj i upornosti da u njemu opstanu, bili primorani na emigraciju u Tursku, kako se dogodilo mnogim ljudima u Bosni i Hercegovini, živjela dosta dobro.

Smatrani imućnijom muslimanskom porodicom

Njih je u izvjesnoj mjeri mimoišlo, zbog karaktera njihove imovine, ono što se događalo upravo onako kako je to zamislio Nikola Pašić kad je, prema svjedočenju kipara Ivana Meštrovića koje on donosi u svojim uspomenama na razgovore o stvaranju prve zajedničke države vođene na ostrvu Krfu 1917. godine, rekao, ispravljajući teški utisak koji su ostavile riječi Stojana Protića, da muslimanima treba dati 24 sata da se vrate u prvobitnu vjeru ili da se isele, a ako to ne prihvate, tada ih staviti pod sablju, tj.  pobiti ih, kako je to ranije činjeno:

„Solucije tog pitanja, kakve su nekada primjenjivane, sada nisu moguće zbog međunarodne javnosti i Srbi više neće istrebljivati muslimane kao što je to bilo u Srbiji, nego će preduzeti mjere koje će ih toliko osiromašiti da će sami tražiti glavi spasa u Turskoj.“

Sa ostacima nekada bogate imovine i Sulejmanbegovom relativno dobrom penzijom, porodica je živjela prilično dobro i bez velikih problema, čak i u vrijeme Muhamedovog rođenja. Dolazili su joj prihodi sa ostatka zemlje koja nije potpala pod udar agrarne reforme i uz penziju su oni bili toliki da se porodica mogla smatrati imućnijom muslimanskom porodicom.

Osim toga, Đulhanuma je posjedovala ogromni kompleks najbolje šume u zapadnoj Bosni i dobivala je neki novac za ustupanje prava korištenja prirasta, tako da su u kuću dolazili prihodi sa raznih strana i zadovoljavali njene potrebe, osobito kad se uzme u obzir tradicionalno muslimansko načelo da treba živjeti skromno i kad se ima, a ne samo kad se nema, jer se tada tako mora živjeti.

Sigurnosti položaja porodice doprinosila je i činjenica da je Đulhanuma sa svojom djecom naslijedila iza svog prvog muža veliku količinu agrarnih obligacija i neotuđive zemlje, a Sulejmanbeg je imao dosta dobar položaj u državnoj službi koji mu je donio pristojnu penziju i dodatke na brojnu djecu koja su se školovala.

Hadži Mustajbeg bio učesnik pobune Bošnjaka protiv Osmanlija

To je bilo posljedica činjenice da su Đulhanuma i Sulejmanbeg nekada posjedovali dosta lične privatne zemlje, a da su za onu zemlju koja je bila od vlasti proglašena za kmetska selišta dobili prilično veliki broj agrarnih obligacija koje su vlasnicima oduzete zemlje izdavane kao naknada za zemlju na osnovu Zakona o agrarnoj reformi.

Sulejmanbeg je bio na prilično visokom položaju u državnoj službi koji mu je osigurao da, nakon penzionisanja 1928. godine, ostvari za one prilike veliku penziju od gotovo 4.000 dinara, što je, sa dodacima na djecu koja su se školovala i ženu koja nije radila, kao i beneficijama koje su uživali svi državni službenici, kao što je veliki popust na karte za putovanja državnim željeznicama i sl., učinilo da su Filipovići, ako se tome doda i ono što im je dolazilo kao prihod od ostataka imovine koju su zadržali, omogućilo da žive sasvim pristojno i bez velikih problema.

Muhamedov otac Sulejmanbeg Filipović, sin Dervišbegov, rođen je u već spomenutom, kasnije spaljenom, odžaku u Sredicama koji se nalazio petnaest kilometara uzvodno od Ključa uz rijeku Sanu. Pamtio je dobro paljevinu odžaka i ubistva njegovih brojnih stanovnika i članova porodice koja su tom prilikom počinjena.

On je pamtio i svog djeda hadži Mustajbega koji je bio učesnik pobune Bošnjaka protiv Osmanlija 1832. godine, zbog čega je bio prisiljen otići u emigraciju i tri godine provesti u banji Topusko na hrvatskoj teritoriji.

Sulejmanbeg nastavio dodatno učenje svjetovnog karaktera

Sulejmanbeg je završio medresu u Travniku boraveći kod svoje tetke, majčine sestre, koja je bila udata za poznatog muderisa Sakiba ef. Korkuta, koji je po svojoj učenosti bio čuven u cijeloj Bosni, a sa idžazetnamom koju mu je izdao njegov tetak i muderis nastavio je školovanje, ali je tada izabrao da studira na tada otvorenim školama za građansko obrazovanje koje su se zvale ruždije.

Budući da je pripadao staležu zemljoposjednika, Sulejmanbeg nije, kao ni ostali njegovi rođaci koji su završavali medrese, prihvatio vjersku službu, nego je nastavio dodatno učenje svjetovnog karaktera, koje mu je omogućilo da dobije službu u austrijskoj administraciji koja je u to vrijeme uvođena.

Mladi Sulejmanbeg je, s obzirom na promjene do kojih je došlo u Bosni, a videći da i u Turskoj dolazi do europeizacije, smatrao da će europeizacija donijeti promjene u ukupnom životu, a prije svega u odnosima vlasništva nad zemljom i da Bošnjaci treba da se prilagode onim načinima života koje će nametnuti novi gospodari Bosne, a kako je završio i školu koja je u novim uvjetima bila tražena, dobio je službu u austrijskoj administraciji upravo u onom njenom dijelu koji će biti nosilac nadolazećih promjena.