Uvozimo vodu, hranu, struju... Hejbet stvari bi se tu još moglo nabrojati, ali posebno je alarmantno da je Bosna i Hercegovina posljednjih godina počela s uvozom radne snage, uprkos konstantnim upozorenjima poslodavaca koja traju već nekoliko godina.
Da, dobro ste čuli. Naša zemlja uvozi radnu snagu.
Uprkos činjenici da je u BiH oko 400.000 nezaposlenih te da svakodnevno ostajemo bez ljudi, mladi idu trbuhom za kruhom u druge zemlje, a varioci, zidari, zanatlije... postaju nam zlata vrijedni.
A ni varioci ni zidari više ne postoje u obrazovnim sistemima BiH, a i oni što su nekad bili, već davno su preko granice, gdje su bolje plaćeni.
Svake godine odškolujemo hiljade studenata, koji nedugo nakon završenog studija sreću traže u drugim, razvijenim i za život boljim zemljama od BiH. Od završetka agresije na BiH, našu zemlju napustilo je 150.000 ljudi, a najviše se radi o visokokvalificiranoj radnoj snazi.
Kako i šta dalje, niko ne zna. Ko je kriv što su ukinuti časni zanati? Je li država zakazala, je li stanovništvo nezainteresirano? Sva poštena pitanja na mjestu, a odgovora nema.
Dok potpisnik ovih redova završava tekst, negdje u BiH se spremaju na odlazak naši državljani, negdje daleko. Ko će njih naslijediti i kako?
Zemlja staraca odavno smo postali, a nekad jednostavne stvari poput odlaska kod mehaničara mogle bi nam uskoro postati otežavajuća okolnost.
Nekad sam smatrao da je izreka “ko posljednji izađe, nek' ugasi svjetlo” bila samo šala. Sada mislim drugačije...
