Na današnji dan prije devet godina pucanj iz vatrenog oružja i ubistvo Vedrana Puljića, navijača FK Sarajevo, zauvijek su obilježili Široki Brijeg u negativnom sportkom kontekstu.  

Kada lično razgovarate s tamošnjim žiteljima, ili kada treba pomoći recimo FK Željezničar da napravi istočnu tribinu, širokobriježani privatno i širokobriježani iz vrha nogometnog kluba su za svaku pohvalu. Pomoći će, divni su prijatelji, na ranu priviti.

Jel' igraju sa sarajevskim klubovima rasplamsa se buktinja najnižih strasti, nacionalističkog, šovinističkog i fašističkog orgijanja, pale se baklje i flašama gađaju igrači protivničkog tima, a po običaju sigurnosni uvjeti za odigravanje utakmice su ili nepostojeći ili na mizernom nivou.

Ovaj što ovo piše mogao je 2003. glavom zaplatiti zbog ležernog dočeka 3.000 gostujućih navijača. Tada utakmicu posljednjeg kola između Širokog i Željezničara osiguravala je šačica redara, tek kasnije im se pridružio buljuk nazovi specijalaca s kojim se šprdao ko je htio. Tada je pukim slučajem izbjegnut najgori scenario, niko nije zaginuo, ali šest godina kasnije jeste.

I, jesmo li se opametili? Izvukli pouke, koje je naravoučenije? Šta je napravljeno za devet godina pa smo i u 2019. svjedoci lakrdija čije su konture skoro identične onima iz 2003. ili 2009.

Ništa, nacionalizam nije ništa manji i najbolje se ispolji na tribinama. NSBiH ne uvodi u opticaj drakonske mjere kažnjavanja normalne svugdje u svijetu, čak i kada su u pitanju najbanalniji transparenti, kamoli pogromaško orgijanje. 

Za to vrijeme, u parlamentu se nastoji pokrenuti priča o „aprilskom paketu“, rijetkosti oko koje su svi bili saglasni – 2006!

Optimisti se, međutim, možda ne trebaju brinuti: Kakvim tempom napredujemo unazad, za nekoliko godina eto nam i koncerta proslavljenog U2 u Sarajevu.