Pamtim to kao da je bilo danas... Kada je Ured visokog predstavnika u jednoj doktorskoj disertaciji stranog državljanina zvanično priznao kako se, citirajmo naglas, „bez Milorada Dodika više ništa ne može uraditi u Bosni i Hercegovini“. Radnja se, kažem, odigrala prije tačno 11 godina.
Nešto ranije, ustvari početkom travnja 2006., tadašnji je nadrkani penzioner, svojeglavi povratnik iz Turske na bh. političku scenu, u zločinačkoj saradnji sa aktuelnim filoustaškim zastupnikom Sabora Republike Hrvatske, neslavno spalio „Aprilski paket“. Govorimo, znate, o posljednjem pokušaju američko-evropske diplomatije da se u Državnom parlamentu izmijene odredbe nakaradnog Ustava BiH.
Poštena namjera bila je da se civilizira, unaprijedi, strukturira, dokazano nenormalni Anex IV Dejtonskog sporazuma. Kako rekosmo, luđačka košulja tada, ipak, nije rašivena. Naime, Haris Silajdžić i Božo Ljubić imali su neke sasvim druge planove. Da se ne lažemo, djelomično su i ostvarili zacrtano. A raja k'o raja, na prvim narednim izborima tradicionalno je popušila teške ublehe političara.
Zato je valjda Silajdžić danas predaleko od BiH. Ljutu vutru duva na potezu od Indije do Istanbula. Ljubić se, mašala, konstituirao u obližnjem Zagrebu, odakle iz obiteljskog okruž(en)ja fašizmom peksini ovdašnju društveno-političku klimu.
Uglavnom, jučerašnja vanredna sjednica Predsjedništva BiH na kojoj se trebalo odlučivati o NATO savezu i mandataru državne vlade svečano je otkazana. Milorad Dodik, Šefik Džaferović i Željko Komšić ponovo su se dogovorili da se ništa ne mogu dogovoriti. Boli njih klinac što Mađarska nema more, niti što kolektivno propadamo k'o žetoni u poker aparat. Kockari sudbinama bh. građana dosljedno utvrđuju odavno pređeno gradivo!
Nešto kontam, korisno bi bilo da su Željko, Šefik i Milorad makar usaglasili zajedničku izjavu kako neuspješnu sjednicu odgađaju zbog, štajaznam, krečenja kancelarija u Titovoj 16. Jer, svakako nas deset mjeseci farbaju raznim bojama. I uporno drže za balavce.
