Prije tačno pedeset godina Amerikanci su se spustili na Mjesec. I, ako bi taj historijski trenutak koji se čovječanstvu dogodio 21. jula 1969. mogao ičim opisati, jer sam ga kao već poodrasli dječak, tog toplog ljeta doživio u djedovoj kući u Sarajevu, kada sam prvi put poželio da budem Amerikanac, onda je to Betovenova (Ludwig Van Bethoven) Mjesečeva sonata, u trajanju od nekih 17 minuta. Ta melodija poput laganog padanja perja dočarava elegično, a u isto vrijeme epsko osjećanje jedne sasvim zaslužene pobjede ljudi nad vlastitom gravitacijom. U očima tinejdžera to je vizuelna memorija koja ostaje za sva vremena.

I to je ključ svega! Pobijediti, dok još možete patos na koji vas obaraju sile vlastitog neznanja, ili još neosvojenog znanja, pohlepe - kao straha od budućnosti, zapravo totalnog nevjerovanja, sujete, umišljenosti i na kraju, najgore oholosti. Valja nam se, znači, izdići iznad toga uvažavajući kosmički poredak i neminovne brojke, kao nepogrešive kosmičke note – to je bila ta naša ljudska epizoda osvajanja Mjeseca.

Neka druga Amerika

Danas, pola stoljeća kasnije, uviđamo da je znanje u isto vrijeme vjerovanje i obrnuto! Te, da to što plutamo na okeanu informacija uopće ne znači da se naše znanje uvećava. Naprotiv! Konzumerističko srljanje u inerciju preživljavanja, makar i uz pompezne tržišne brendove ne uvećava našu empatiju, recimo - prema 65 miliona ljudi, koji su poput nomada zbog bijede i ratova u vlastitim zemljama napustili svoje domove, tragajući za nekom svojom Amerikom ili Evropom!

Kad zato danas čujete ovog američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) kako rasistički proziva jedinu ženu muslimanku u Kongresu Ilhan Omar, optužujući je da ne voli (dovoljno ?!) Ameriku, a onda na mitinzima, pušta da masa skandira “pošaljite je nazad”, valjda u Somaliju, odakle je Omar zbog rata pobjegla kao tinejdžerka, jasno vam je da to nije više ona ista – naša Amerika.

Nije to, dakle, ona zemlja, koja je mogla da pobijedi ljudsku gravitaciju i prije pedeset godina jedina aterira na Mjesec.

Šta je onda ostalo drugima, poput ljudi na Balkanu kojima je Amerika bila uzor, ponajprije ona iz doba Kenedija (John F. Kennedy) koji je neposredno prije svoje tragične smrti najavio da će Amerikanci sletjeti na Mjesec. Ili, Amerika Ronalda Regana (Reagan), koji je rekao da jedino u ovoj velikoj zemlji, ne dakle u Kini, Rusiji ili drugdje, možete doći iz bilo kojeg dijela svijeta i postati Amerikanac. A da vas niko više ne pita odakle ste, osim onako, radi folklora.  

Ali, vremena su se s Trampom promijenila. Nasreću samo donekle, jer Amerika je na autopilotu kad su njene tradicionalne vrijednosti u pitanju. 

Možete misliti kakav je Tramp radost mrziteljima Amerike. Kako mu se raduju svi oni lokalni balkanski političari, ogrezli u interesima vlastitih političko-porodičnih biznis kartela, kakve naravno imamo na djelu već četvrt stoljeća i u Bosni. I šta to znači kad Milorad Dodik najavi da će tražiti od američkih Srba, da opet glasaju za Trampa 2020. godine.

Balkanski politički karteli 

To je ona Bosna i ono Sarajevo, a naravno i drugi centri moći u Bosni i Hercegovini, od kojih jedni upiru prstom u nesavršenstvo “Dejtona”, kriveći potiho Amerikance za sve; jer su oni prije skoro 25 godina stvorili monstruozno antidržavno uređenje ove napaćene zemlje. A drugi, prijete, pozivajući se upravo na Dejton, da će otići iz Bosne i Hercegovine, još i s komadom zemlje (RS), na kojeg nemaju tapiju, jer zemlja pripada svim građanima i nije vjerska niti nacionalna kategorija - pa da se tako prilijepi uz Srbiju!?

Upravo po tome, kako se između sebe dogovaraju, naizgled zavađeni tabori oprečnih “nacionalnih” kartela i kako žrtvuju sve i svakoga radi vlastitih interesnih koalicija, Bosanci nikad neće aterirati na svoj Mjesec.

U pravu je američki ambasador u Sarajevu Erik Nelson (Eric) koji veli, da će se Amerikanci prije po drugi put iskrcati na Mjesec (možda već 2024), nego što će se Bosanci, pardon – zaraćeni politički karteli u Bosni i Hercegovini dogovoriti kako da zemlju uvedu u NATO i u Evropsku uniju.

Bosanski političari lažno govore o EU, jer evropsko zakonodavstvo apsolutno ne odgovara njihovim mračnim poslovnim ciljevima i ličnim ambicijama u svemu tome. Malo je nažalost tu izuzetaka.

Falsifikat je i Dodikovo, pa i Vučićevo “apsolutno” protivljenje NATO-u. Moglo bi se, naime još oko toga polemisati ako se u svemu pronađu oni interesi, koji bi ih sačuvali na vlasti u nedogled. 

Posttrampovo doba

Pričao mi je onomad o tome ponajbolje upućeni u rad Američkog savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBiH). To je ona organizacija koja se obično nađe u bh. medijima kad treba nešto pametno reći o bosanskim interesima u Americi, koje, za razliku od masno plaćenih Dodikovih antidržavnih lobista – ovi iznimno stručni "advokati" i američki obrazovani Bosanci brane gotovo voluntaristički; kazivao mi je, kako im još uvijek uspijeva, da na onom “srednjem nivou” sa aktuelnim predstavnicima američke administracije nađu zajednički jezik oko Bosne. I kako se u zadnji čas s dnevnog reda "skinula" ideja o korekciji granica između Kosove i Srbije, što bi bilo pogubno za komšiluk sve do Bosne.

Takvi razgovori uključuju, recimo konsultacije s Metju Palmerom (Matthew), zamjenikom pomoćnika američkog državnog sekretara, koji je u proteklih nekoliko mjeseci više puta posjetio Sarajevo, a i Banja Luku.

Ali, ništa se još ne zna, a zvanično Sarajevo je već odavno u nekom festivalskom raspoloženju?!

Usput, kaže mi moj sagovornik, niko ne može predvidjeti, bez obzira što je američka vanjska politika još uvijek na autopilotu, kako će se stvari odvijati sa do kraja impulsivnim Trampom, posebno ako on, naredne godine osvoji drugi predsjednički mandat u Bijeloj kući.

Za sad stvari funkcionišu skoro “same od sebe”, što se potvrdilo u nekoliko navrata nakon što se predsjednik Tramp gotovo egzaltirajuće rukovao s svjetskim diktatorima, autokratama i liderima zemalja u kojima se ne mogu pohvaliti s izvanrednim poštivanjem ljudskih prava.

Nakon tapšanja po ramenu, zategnutih osmjeh kao dokaza uspješnosti plastičnih hirurga, rukovanja i lažnih tvrdnji da će "sve biti u redu", poslije Trampovih razgovora sa Kim Jongunom i Vladimirom Putinom američke sancije Sjevernoj Koreji i Rusiji, ipak ostaju na snazi – zbog svih znanih razloga.

Čak i nakon izraženog “razumijevanja” za potrebe važnog NATO saveznika - Republike Turske za ruskim raketama S-400, i kratke srdačnosti predsjednika Trampa i Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) u Japanu, po povratku u Ameriku, tek je krenula Kongresna hajka na Ankaru, pa je ozvaničeno, da (za sad) nema prodaje (već uplaćenih) američki aviona F-35 Turcima.

Bilo je to upravo ovih dana dok je u Istanbulu Bakir Izetbegović uz Erdoana trijumfalistički obilježavao neuspjeli vojni udar protiv Erdoanove vladavine 15. jula 2016.godine.

- Nisu to bile baš fine slike iz Istanbula, kaže mi moj sagovornik, jer u Vašingtonu i kad je Bosna u pitanju važi ono: Ko nije sa nama taj je protiv nas, a Turska se opasno približila Rusima. Nije baš mudro bilo paradirati s turskim vlastodršcem – baš sada, kontra Amerikancima.

Tako je to, kad se u Sarajevu, godinama zanemaruje znanje. Kad se nipodaštava institucionalna memorija, slabo procjenjuju geostrategijski izazovi. I, ponajgore, kad se zbog lojalnosti – iz kruga onih koji svojim znanjem mogu pomoći Bosni da konačno “aterira na Mjesec” protjeruju svi koji smetaju duhu prosječnosti.  

Jer, u Sarajevu sve znaju i ne trebaju im savjeti. Ako je neko superuspješan liječnik na nekoj američkoj Mayo klinici, ne znači da za njega ima mjesta u Sarajevu!

No, kad jednog dana Tramp ode iz Bijele kuće, vidjet će se koliko je katastrofalno bilo presađivanje “trampizma” tamo gdje mu mjesto nije, uključujući i Bosnu, naravno. Valja se već sad pripremiti na posttrampovo doba. Jer, niko nije besmrtan, posebno u politici.