U Srbiji postoje tri stava o Srebrenici.
Prvi, “nije se desio zločin, odnosno, daleko je manji od onoga što tvrdi Hag.” Ovo je stav tvrdih nacionalista i budala.
Drugi, “desio se strašan zločin, ali to nije genocid.” Ovdje je riječ u nacionalistima koji vagaju između domaće publike i evropskih vrijednosti.
I treći, “desio se genocid,” progresivan stav koji i nema tako mala grupacija ljudi kako to žele prikazati režimski mediji.
Sve stručnjaci, a niko nije pročitao definiciju genocida
Svi koji tvrde da se nije desio genocid, kao recimo Bosanac Dodik i premijerka Brnabić, prije svega moraju sjesti i pročitati tri hiljade stranica obrazloženja presude, pa ako i nakon toga budu tvrdili da se nije desio genocid, onda možemo tolerisati diskusiju.
Njihove kafanske, paušalne ocjene o presudi, koje počivaju na doktrini koju je osmislio psihopata Šešelj, nisu dostojne rasprave. Sve sami stručnjaci, a niko nije pročitao ni pravnu definiciju genocida, a kamoli spise iz haške sudnice kojima se dokazivao, ali i negirao genocid.
Ko je, a naročito prije rata, hodao po Srebrenici i okolnim selima, teško je mogao ne primijetiti izrazito veliki broj plavokose djece sa plavim očima. Priča kaže, ako joj je vjerovati, da to plavilo Srebreničani imaju zahvaliti Nijemcima.
Turci nisu usvojili rezoluciju o Srebrenici
Nekad tamo u 14. vijeku situacija u Evropi je bila drugačija, Nijemci su dolazili u Bosnu kao gastarbajteri. Njemačko pleme Sasi imali su u to vrijeme najsavremeniju tehnologiju i znanje za iskopavanje ruda. Bili su rudari gastarbajteri koji su putovali gdje god je imalo šta da se kopa, a u Srebrenici, samo ime joj kaže, se isplatilo krampati. Tako plavooki Sasi dođoše u Srebrenicu, tu i ostaše.
Kada u ljeto 1995. godine Mladić nemilosrdno gazi Srebrenicu u kamere izgovara antologijski idiotizam: “Došlo je vrijeme da se poslije bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovim prostorima.”
Kakav apsurd. Da bi se osvetio Turcima, zlikovac Mladić je sa Balkana gotovo istrijebio njemački plavooki gen.
Tri zemlje ne priznaju srebrenički genocid. Prve dvije su očigledne, svi pogađaju na prvu, Rusija i Srbija, ali je treća zbunjujuća. Turska. Zbog problema koje ima sa vlastitim priznanjem genocida koji je učinjen nad Armenima, turski parlament je jedan od rijetkih koji nije usvojio rezoluciju o genocidu u Srebrenici.
Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko
Nevjerovatno je kako na isti, potpuno identičan način, prekopiranim metodama, Turska i Srbija negiraju genocide, prvi onaj nad Armenima, drugi onaj u Srebrenici. Turska nije baš toliki prijatelj kako su to namaštali Bošnjaci, a Srbija nepriznavanjem haške presude je sama sebi dovoljan neprijatelj, ne treba joj vanjski. Jer, što negiranje bude izraženije, to će se o genocidu više pričati i Srbiju će sve više gušiti ta stigma.
Ako je, a nauka kaže da jeste, negiranje zadnja faza genocida, onda su Dodik, Brnabićka i Erdogan ozbiljni saučesnici u genocidu i istorija će ih kao takve pamtiti.
Jedan aspekt zločin u Srebrenici čini dodatno tužnijim. Plave oči i plava kosa, u ovom garavluku Balkana, biće u budućnosti još rjeđa pojava. Malo ti je doživotna, Mladiću Ratko.
