Neke se riječi naprosto izližu od prevelike upotrebe, a neke, što su starije, to su bolje. Zato što one, jednostavno, u sebi nikad nisu nosile podvalu prolaznih trendova. I neki naslovi – ne mogu drugačije; nema tu mnogo originalnosti. U novinarstvu vam inače, od Gutenberga do interneta, važi ona da ste dobar novinar onoliko koliko je dobra vaša posljednja priča. S knjigama ili filmovima je drugačije.
Priznajem, dakle, da sam naslov za ovu kolumnu pozajmio iz “New York Timesa” od Breta Stefensa (Stephens), koji u svojoj najnovijoj opservaciji uspoređuje ovu našu, neko već to naziva Trampovom Amerikom, iako se mnogi od nas nadaju da još to nije – s Francuskom revolucijom. Ali, s onom tamnom stranom Mjeseca, s jakobincima, koji su pravdu legalizirali silom, a ponegdje i giljotinom. Možda je kolumnista “NY Timesa” malo pretjerao, ali kad o tome porazgovarate s onima koji vole Ameriku, oni kažu da nije, da je na vrijeme!
Šampioni u lažima
- Zemlja o kojoj pišem, opisujući svaku godinu (kao hroniku) izgleda da sve manje osjeća duh 1776. (kad je u Filadelfiji usvojena Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država), a sve više duh 1789. (Francuske revolucije), piše Stefens. Podsjeća kako je parola “Naoružani istinom” bila ubojito oružje u rukama jakobinaca, jer su tako mogli brendirati bilo koju osobu kao izdajnika ako se ta persona usudi da se ne saglasi s njima. A upravo su jakobinci, podsjeća ovaj autor, bili najveći fanatici i izdajnici. Ili, kako to piše i historičarka Suzan Dun (Susan Dunn), bilo koje neslaganje između njih i naroda, zbrisano je sa lica zemlje.
Iako je povijest osudila jakobince, njihove metode su, nažalost, preživjele. Svašta se događa, čak i u Americi, kad pokušate da se suprotstavite uvriježenom (ne)znanju, bolje reći uvjerenju naroda, s kojim svi političari, ruku na srce - ne samo Donald Tramp (Trump) - računaju kao na neku svoju vrlo poslušnu “armiju”.
Ili, što bi se reklo na Balkanu, čuvaj glavu ako si pijetao koji rano kukuriče. Jeste oslobađajuće, ali je i opasno govoriti istinu kad masa kliče drugačije. Često je to čista logika stadiona.
Srećom, neki od nas neće odustati.
Posebno je pitanje ko je šampion u lažima, iako je porazna već sama činjenica da, izgleda, svi lažu, samo se neki baš toga ne stide (stid je kategorija koja je na izumiranju u politici), a neki i ne libe. Jer, može im se! Čuo sam Amerikance koji tvrde da smo neke ovdašnje laži, ipak, ozbiljno shvatili samo zahvaljujući Trampu, na koga se baš fokusirao liberalni tisak. Naravno, ne bez razloga.
Onomad je “Washington Post” objavio registar, po kojem je do 10. juna 2019., dakle za manje od 900 dana njegove vladavine, predsjednik Tramp slagao 10.769 puta, i taj se broj uvećava, svakodnevno, za skoro šest laži u prosjeku. To mu opet dođe kao balkanski medijski “istinomjer”, samo s globalnim posljedicama.
No, borba za istinu se nastavlja.
Ruska parada u Americi
Govoreći o Danu američke nezavisnosti, koji se ovdje svakog 4. jula tradicionalno proslavlja kao dan svih Amerikanaca, bez obzira na partijsku ili bilo koju drugu pripadnost, predsjednički kandidat Džo Bajden (Joe Biden) prokomentirao je onomadnu, prvu Trampovu vojnu paradu u Vašingtonu kao grešku nad greškama. Jer, rekao je Bajden, Deklaracija o američkoj nezavisnosti počinje riječima: "Mi narod… a ne, mi tenkovi.”
Sasvim na mjestu!
Kome, zapravo, treba pokazivanje teškog vojnog hardvera danas, kad se ratovi lociraju prvo u “cyberspace” (virtuelni) prostor; to je glavna arena, a očekuje se i dolazak nove generacije “vojnika” vještačke inteligencije, koji ne samo da hodaju, već plivaju, lete i pucaju nemajući vlastiti život za zalog. A i oni trgovački ratovi, koje je Tramp započeo s Kinom, umalo i s Evropskom unijom, tek mogu prouzrokovati katastrofu.
Uostalom, maheri tih grandioznih vojnih mimohoda, Rusi, Kinezi ili režim u Sjevernoj Koreji, mora da su se smijali ovoj Trampovoj, skoro patuljastoj paradi, uprkos činjenici da Amerika ima najmoćniju svjetsku armadu. Uz sve, gradski oci u Vašingtonu ograničili su upotrebu tenkovskih gusjenica po asfaltu prekrasno sređene, krajnje urbane američke prijestonice i ne baš sasvim adekvatne za vojne parade.
Treba li to sada Amerikance podsjetiti da vojska i ovdje može izaći u glavno gradsko jezgro, poput Crvenog trga u Moskvi, ili onog (krvavog) Tijanman skvera (4. juna 1989) u Pekingu?!
To je ono kad se narodu pokazuje jakobinski, umjesto duh vizionara kakav su imali osnivači Amerike (Džordž Vašington - George Washington, Benjamin Frenklin - Franklin, Tomas Džeferson Thomas Jefferson, Džejms Medison - James Madison). Naravno da nam takve “ruske” parade ne trebaju u glavnom gradu Amerike.
Vječne kategorije, a ne ratovi
Nema boljeg podsjećanja za Amerikance niti za ljude širom svijeta, kojima je ova velika zemlja oduvijek bila magnet kao mjesto za ostvarenje snova, jer tamo odakle su došli, to nije bilo moguće – od riječi zapisanih u Deklaraciji o nezavisnosti:
“Držimo da su ove istine same po sebi evidentne – da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od svog Stvoritelja, sa sigurnim neotuđivim pravima, među kojima su pravo na život, slobodu i težnja ka sreći”.
Zar postoji bolje uputstvo za praktičnu upotrebu demokratije i istjerivanje đavoljeg jakobinskog jednoumlja kroz sve sisteme i historijske epohe od ove jednostavne formulacije, jače od svih, topova tenkova, brodova ili letećih tvrđava.
Nije to idealizam koji bi cinici u pokvarenim političarima, izgubljenim akademicima ili potrošenim novinarima prozvali u onima koji upozoravaju na neko zlo vrijeme prije nego što nam se (opet) dogodi, u ovim ili onim nacionalnim nošnjama ili uniformama. Ne, nije!
Uglavnom nam se ništa dobro i ne dogodi nakon svih tih parada uz koračnice i vojne marševe, koje se, onda pretvore u duge ratove. Ili, kako to u svom romanu “Zbogom, oružje” reče Ernest Hemingvej (Hemingway): “Nisam više hrabar, mila moja. Potpuno su me slomili.”
