Ovo je priča o psu. Bolje reći, ovo je priča o djeci i jednom psu. O ljudima, možda ponajprije. Pujdo se pas zove. Mali, crni, udomljeni pas. Jednog dana je nestao ispred avlije u kojoj je živio. Mladić čiji je to pas bio, sav nesretan. Tražio ga je na sve strane. Lijepio oglase po čaršiji. Zvao prijatelje da mu pomognu naći Pujdu.
Na kraju je s roditeljima otišao i u naselje na kraju grada. Križ se zove. Tamo žive Romi. Visočki Romi. Sunčan dan, djeca ispred svojih kuća. Roditelji s komšijama piju kafu. Dovikuju se i pričaju jedni s drugima. Puno je veša na štrikovima. Niz ulicu, strmu ulicu, teče voda. Peru avlije. Kao da tolikom vodom žele oprati i sve predrasude prema njima.
Bezglavo trčali
Mladić i roditelji su izašli iz auta. Domaćini su im počeli u čudu prilaziti, a za njima i razigrana romska djeca. Pridošlice su pokazivale slike psa. Romi su dozivali jedni druge da pitaju znaju li išta o nestalom Pujdi. Djeca su ostavila igru i rastrčala se na sve strane da traže cuku. Bezglavo su trčali prema igralištu u podnožju, vele tamo se znaju skupljati psi.
Najstariji među njima, otprilike desetogodišnjak, jeo je kroasan. Baš kao što dijete može jesti i uživati u slatkišu. Kad je pojeo, papir je stavio u džep. Koja lekcija za mnoge starije ljude! Ne na beton da ga voda odnese, nego u svoj džep. Neki su rekli da su viđali psa u čaršiji. Drugi da ga znaju i da su mu davali da jede. Neki su ostali pored mladića koji im je došao pred kuću. Red je ne ostaviti ga samog.
Počeo je razgovor. Svi idu u školu. Jedva čekaju raspust. Vruće je za škole, vele oni. Stariji su ponudili obitelj kafom. Da malo odmore. Znaju kako im je, imaju i oni svoje cuke. Djeca su bila neumorna po vrelini junskog dana, ne bi li baš oni pomogli tužnom mladiću. Nažalost nisu uspjeli. Psa nije bilo. Rekli su da će nastaviti opet. Stariji su pozvali roditelje da opet navrate, a ako nađu psa, čuvat će ga. Mladić je sjeo u auto i otišao dalje u potragu za Pujdom. Prošao je i taj dan i naredni.
Naveče je zazvonio telefon. Pas je nađen na jednom izletištu. Bio je slab, umoran, dezorijentiran i imao je izraslinu na glavi. Od nekog udarca. Ne od pseće borbe. Uostalom, tamo gdje je nađen nije ni mogao sam doći. Neko ga je odveo tamo. Vraćen je u svoju avliju i počeo je oporavak. Ali Pujdo je otvorio brojna pitanja. Ko je čovjek koji je mogao napasti malog psa. Ko je mogao dići ruku na drugo biće?
Zazivaju tuđu krv
Ma, nije to nepoznato i nije se prvi put desilo da čovjek napadne životinju, ali je uvijek i nanovo potresno. Koliko je to daleko od napada na čovjeka? Možda jedva malo. Napasti psa, mačku, goluba ili čovjeka, svejedno je. Ko može jednog može i drugog. Ta, ljudi su jedni drugima i glave odsijecali. Još juče! I radovali se tome. I danas pjevaju pjesme zazivajući tuđu krv da pliva vodama. Psi su im samo vježbaonice za čovjeka.
Pujdo je u svojoj avliji, maše repom i raduje se. Zalaje on i na neznance koji prolaze pored njegove ograde. A romska djeca s Križa? E oni su pokazali veliko srce čovjeka. Neiskvareno. Čisto. Otvoreno. Spremno pomoći drugome. Baš ih briga kome i zašto. Nasmijani dočekuju neznance u svoje dvorište i onda odlaze dalje za svojom igrom.
E kad bi samo zauvijek mogli ostati djeca i izbjeći ljudsko zlo. Nepravdu i progon.
