Prema najnovijim istraživanjima američkog javnog mnijenja, većina mladih Amerikanaca ima pozitivno mišljenje o socijalizmu. Čak i 55 ovdašnjih žena u dobi od 18 do 54 godine preferira život u socijalističkoj zemlji. To ne znači da će Amerika postati socijalistička, ali dolaze nove generacije.
Uz sve, iskonski američki kapitalisti još opravdano insistiraju da socijalna jednakost ne smije biti nauštrb slobode.
Ko je veći kauboj
Ne slučajno, ovih je dana preko “New York Timesa” opet započela stara debata o tome ko može spasiti Ameriku: oni talentirani, radni i sposobni Amerikanci, vrlo često i imigranti - ili privilegirani tatini sinovi, potomci bogatih porodica, s enormnim kapitalom koji, pokazalo se to – na razne načine mogu kupiti sve, čak i diplome najprestižnijih univerziteta. Nasreću, kolo sreće se okreće.
Nova generacija gleda na Ameriku kroz drugačiju, ne stereotipnu dioptriju. Uostalom, na globalnoj sceni, već 30 godina nije glavni američki ideološki neprijatelj – Sovjetski savez (SSSR). A i kineski socijalizam ne odgovara više staroj propagandi o “komunizmu” u kome svi jedu iz istog kazana.
Komunizam, uistinu, nigdje nije realiziran, ali socijaldemokratija itekako traje i obnavlja se. Stariji američki političari bi se mogli razbiti kao Titanik na toj već odlomljenoj ideološkoj “santi leda”. A oni mlađi ili oni (iz minulog doba) koji ipak shvataju neminovnost progresa i kretanja naprijed već prave vidljiv zaokret ulijevo.
No, mnogi su ambivalentni. Čak i vodeći među 23 predsjednička kandidata iz reda demokrata Džo Bajden (Joe Biden) zbog tog riskira da ostane na Trampovom, potpuno praznom ideološkom terenu. U toj je areni najvažnija razmjena nemilosrdnih političkih udaraca i, kao u svakom rijalitiju, takmičenje u verbalnom bezobrazluku i općoj uličnoj nekulturi. A to je potpuni patos.
Jasno je da oni koji računaju kako aktuelnog američkog predsjednika može pobijediti samo veći kauboj od njega prave krupnu stratešku grešku. Jer, to bi, u biti, bio povratak na staro i na onu, ponajviše “bijelu Ameriku”, koja više ne postoji. A koju, zapravo, zagovara Donald Tramp.
Alisa u zemlji čuda
Od ove godine, međutim, simbol jedne drugačije, nove Amerike postala je kongreskinja Aleksandrija Okasio-Kortez (Alexandria Ocasio-Cortez). Ona nije predsjednički kandidat, ali je sa svojih 30 godina već sinonim, možda malih, ali za Ameriku tektonskih socijalnih pomjeranja.
Njena životna priča je tipično američka pa je, iako visoko obrazovana, Okasio-Kortez do prošle godine bila konobarica u jednom njujorškom “Taco” baru (meksičkom restoranu), jer tako je to kad nema posla u struci. I, kako se u politici, kao ni u biznisu, ne traže diplome, već pamet i hrabrost, Aleksandrija je već ogledalo možda dalekih, ali promjena o kojima se govori sada.
Bez obzira hoće li neko 2020. godine biti poluga ili okidač - za uspješni ili uzaludni pokušaj promjene stanara u Bijeloj kući - socijalno vrenje se nastavlja. A mlada Okasio-Kortez očito nije više samo “Alisa u zemlji čuda”.
Promjene u Americi, sudeći prema anketama, realnost su koja dolazi, a ne samo politika s predumišljajem.
- Napravljen je istinski napredak pa milioni Amerikanaca sada razumiju šta je socijalizam - rekao je, reflektirajući na promjene od 2015. godine naovamo, još glavni Bajdenov oponent među demokratIma, senator Berni Sanders (Bernie). On je za sada jedini od 535 članova Kongresa koji se javno deklarira kao socijaldemokrata.
Sanders je alarmirao i kako bi republikanci “željeli (pravedni) socijalizam za sebe, a (bespoštedni) kapitalizam za sve ostale Amerikance”.
Naime, tokom ekonomske krize 2008. godine, ogromne korporacije, samo radi svoga spasa, prigrabile su paket državnih para veći od
trilion dolara, nakon što su na beskrupuloznim tržišnim špekulacijama proćerdali svoje i tuđe novce.
Ko će spasiti Ameriku
Sanders podsjeća kako je Wall Street, tada, “preko noći postao veliki državni socijalista”. Čim zapne, velike korporacije brzo odustaju od “religijske privrženosti nesputanom kapitalizmu”. A to je, rekao je, istinski “korporativni socijalizam”.
Bez obzira što Bajden vodi prema svim anketama, ako je vjerovati onim istim medijima koji su 2016. najavili uvjerljivu pobjedu Hilari Klinton (Hillary Clinton), Sandersova retorika prava je muzika za uši prosječnih, u mnogo čemu osiromašenih Amerikanaca.
Doduše, i od Bajdena očekujemo da Trampa “opali po nosu”, ali malo ko zna šta Džo ima novo ponuditi Americi. Važno je to što prije čuti, jer mnogi govore da će poslije Trampa Amerika ipak, bar dijelom, ostati “trampizirana”.
Istodobno, pred ovom velikom zemljom je dovršavanje starog posla socijalnih reformi, koje je između 1933. i 1939. godine započeo još predsjednik Frenklin Ruzvelt (Roosevelt). Njegov “New Deal” (Novi dogovor) još je dobri duh koji Ameriku čini pristojnim mjestom za život. Ali, mnoge stvari treba popraviti prije nego što se uruše - bez iluzija o altruizmu i holivudske mitomanije o tome.
Zbog dosezanja četiri fundamentalne slobode, kako ih je, dok je Evropa gorjela u plamenu fašizma, a Hitler svoje naciste nazivao “socijalistima” – nasuprot tome, 1941. godine, postavio predsjednik Ruzvelt (sloboda govora i religije, te sloboda od ekonomske ovisnosti i straha) - Amerika je dugo (bila) bez premca i globalni uzor za mnoge. To uključuje i one Balkance kojima merkantilijanstvo nije na prvom mjestu zato što ono, i pored svih prednosti, završava u protekcionizmu.
Jednostavno, ne može se sve platiti novcima, niti sve čuvati silom. Ono najtrajnije opstaje na argumentima. Ideal je da pravo na sreću i život pripada svima.
