Jedno od centralnih pitanja u vezi s ukupnim stanjem u Bosni i Hercegovini jeste da postoji velika razlika i diferencija u načinu shvatanja nekih osnovnih pojmova koji su ključni za politički i uopće ukupni život u Bosni i Hercegovini.

Naime, postoje ključni pojmovi za razumijevanje identiteta bosanske države, identiteta Bosne i Hercegovine i identiteta one političke snage koja je noseća politička snaga bosanske države.

Nastanak jednog naroda

Svakako da je bošnjaštvo temeljna i noseća ideja bosanske države i bošnjaštva kao takvog. Ako nemamo ispravan koncept bošnjaštva, ako nam nije jasno šta bošnjaštvo znači, odakle ono proizilazi i ako ga tumačimo krivo, mi imamo krivu koncepciju i Bosne kao zemlje i Bosne kao države i nas kao bošnjačkog naroda. Ne bi se moglo reći da u našem političkom životu postoji jasna ideja u pogledu shvatanja i razumijevanja samoga bošnjaštva.

Mnogi smatraju, i čak to predstavlja dio zvanične političke ideologije vodeće bošnjačke stranke, da bošnjaštvo nastaje na taj način što su stanovnici stare Bosne primili islam i da Bošnjaci kao narod nastaju na taj način, što je islamizacija određenog broja stanovnika stare Bosne dovelo do nastanka jednog naroda koji se zove Bošnjaci, tako da, ustvari, Bošnjaci potiču od stanovnika Bosne, starih Bošnjana, koji su prihvatili islam. Time se zapravo porijeklo Bošnjaka veže za njihovu islamizaciju.

Naravno da je to gledište pogrešno. Jer, Bošnjaci su narod koji je nastao od Bošnjana, naroda koji se formirao u staroj Bosanskoj državi, još nastaje tokom 7. stoljeća i figurira kao narod dobrih Bošnjana koji su postali Bošnjaci zbog toga što su ih Turci tako nominovali, odnosno popisujući stanovništvo Bosne nakon osvajanja od Turaka. Umjesto Bošnjani upotrijebili su termin Bošnjaci. Tako termin Bošnjaci potječe od termina Bošnjani i ima dugu historiju. Ne radi se o tome da Bošnjaci nisu nastali od islamiziranih stanovnika klasične Bosne nego su postojali u osnovi još u klasičnoj Bosni kao narod dobrih Bošnjana.

Činjenica da Bošnjaci potječu od dobrih Bošnjana govori o tome da mi imamo porijeklo koje seže duboko u srednji vijek i da je islamizacija dovela samo do toga da su Bošnjani tadašnji shvatili da je islam koji su Turci donijeli u Bosnu karakterističan po tome što tolerira slobodu vjerovanja jer je Ahdnama, koju je izdao sultan Mehmed bosanskim fratrima, upravo bila dokument koji je garantovo slobodu vjerovanja, a sloboda vjerovanja bila je jedna od osnovnih sloboda i osnovnih karakteristika slobode koja je vladala u klasičnoj bosanskoj državi. Znači, radi se o tome da je dolazak Turaka stanovnike Bosne podsjetio na njihovu klasičnu državu u kojoj je vladala sloboda vjerovanja, ista ona koju je garantirao sultan Mehmed izdavši Ahdnamu, dokument carski o slobodi vjerovanja.

Katolizacija stanovništva

Zbog toga je i došlo da je veliki broj stanovnika stare Bosne, odnosno bosanske države, tzv. Bošnjana, kako su ih Turci nazivali Bošnjaka, prihvatio islam jer mu je islam dao isto ono što je on imao u svojoj državi prije nego što su katolici uspjeli da nametnu unilaterizam vjerski, odnosno da prisilno izvrše katolizaciju bosanskog stanovništva. To se desilo za posljednja dva kralja bosanska, Stjepana Tomaševića i Stjepana Tomaša, kada su bosanski fratri uspjeli da uvjere ta dva kralja da je potrebno da se izvrši potpuna katolizacija stanovništva BiH. Tako da je izvršeno nasilno prevođenje bogumila u katoličanstvo. O tome imamo vrlo jasne znakove. Sve donedavno je stanovništvo srednjeg dijela Bosne, odnosno onog dijela koje obuhvata prostor između Vranduka i Visokog, bilo karakteristično po tome što je sve bilo tetovirano. Izvršena im je tetovaža kršćanskim znakovima, što je značilo da su bili nasilno prevedeni u kršćanstvo.

Situacija u Bosni u to vrijeme bila je vrlo interesantna, napeta, protkana sukobima između onih koji su odbijali da prihvate katoličanstvo i onih koji su pristali da prihvate katoličanstvo, što je činjenica. A činjenica da je katoličanstvo njima bilo nametnuto dovela je do toga da je Bosna šapatom pala pod udarom sultana Mehmeda, osvajača. Jer, kako su ljudi rekli, niko nije bio spreman da brani onu državu koja mu oduzima pravo njegove slobode i slobodu njegovog vjerovanja. Situacija koja je nastala u Bosni bila je vrlo složena, interesantna i promjenljiva.

Biskup bosanski obavijestio je Vatikan da je „Bosna šapatom pala“ jer niko nije htio da je brani. A, ustvari, radilo se o tome da nisu htjeli da brane državu koja im je uskratila slobodu vjerovanja. Do tada je u vrijeme vladavine bosanskih kraljeva postojala sloboda vjerovanja. Mogao si vjerovati, biti katolik, pravoslavni, mogao si biti bogumil, mogao si izabrati ono vjerovanje koje odgovara tebi, tvojoj tradiciji.

Sloboda vjerovanja

O tome govori jedno pismo kralja Tvrtka koje šalje papi, kad ga je ukorio zbog toga što dozvoljava da u njegovoj državi postoje različite vjere. On je rekao da je tačno da u njegovoj državi postoje u nekim krajevima ortodoksi, u nekim krajevima rimokatolici, u nekim pripadnici bogumilske crkve dobri krstjani, ali da je on njihov kralj koji je dužan da im osigura pravo da vjeruju prema zakonima svoje tradicije i da će on to njihovo pravo čuvati. Dakle da on nije njihov kralj zato da bi im naređivao kako da vjeruju, nego da čuva njihovo pravo da vjeruju prema svojoj tradiciji.

To je situacija u kojoj je bila Bosna za vrijeme vladavine bosanskih kraljeva i banova. Svi su mogli vjerovati u ono u šta ih je upućivala njihova tradicija, što su tradicijom svojom prihvatali i održavali, a kralj nije bio čovjek koji bi im određivao. Nije vladalo načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. To načelo je kasnije nastalo. Situacija u kojoj su se našli dobri Bošnjani kad je Bosna pala, kad su posljednja dva bosanska kralja prihvatila katoličanstvo, bila je takva da je došlo do promjene, zavladalo je načelo „ko vlada, taj određuje vjeru“. Ako je vladar katolik, onda su i njegovi podanici morali biti katolici, morali su prihvatiti katoličanstvo, a to se u Bosni desilo krajem njenog postojanja, za vrijeme posljednja dva bosanska kralja, Stjepana Tomaša i njegovog sina Stjepana Tomaševića.

Znači, ono što je bilo slobode nestalo je tada. A kad je nakon što su bosanski kraljevi, ta dvojica, odbili da plate sultanu Mehmedu danak na koji su se obavezali jednim ugovorom, on je odlučio da ih kazni. Došao je moment da moraju da plate svojim životom kaznu za odbijanje da izvrše obavezu koju su uzeli.

Tada je došlo do toga, kako je u svom pismu papi objavio tada biskup bosanski, da je Bosna šapatom pala, da niko nije htio da je brani. A na to je komentar dao jedan tadašnji bogumil koji je napisao da „niko nije želio da brani onu zemlju, onu državu, onu vlast koja mu je oduzela slobodu vjerovanja“.