Dani hladni i snježni baš kao te daleke devedeset i druge. I pomalo je sniježilo baš kao i ovih dana. Ljudi su očekivali da će proljeće i ljeto donijeti neku promjenu. Da će, čim sunce pomoli glavu iznad oblaka, sve krenuti nabolje.

Prevarili su se. Nije krenulo. I dugo je to trajalo. Ljudi su počeli dijeliti sve što imaju jedni s drugima. Htjeli su pomoći jedni drugima.

Dim spram kofera

Onda je svega nestalo i ono malo što bi dobivali opet su dijelili. Svakih nekoliko dana stizalo je pomalo. Koliko članova obitelji toliko i mrvica hrane. Eto, da bi se preživjelo. U svemu neljudskom ljudi su bili ljudima ljudi i brinuli su o susjedima, starima, ostavljenima i bolesnima. Bilo je tu i onih koji nisu prihvatali život uz život drugih, ali su vrlo brzo shvatili da su drugi zapravo oni sami.

No, jedna stvar se nikako nije mogla urediti. Stajanje u redu za koji kanister vode. Cisterne bi dolazile pred zgrade. Uglavnom noću. Manje se vidjelo. Poneko bi uređivao te redove, ali bez uspjeha. Neki su htjeli i više i prije. I tako bi se voda rasipala i prosipala, a svaka je kap bila zlata vrijedna. Produžavala je život.

Ako bi se igdje svađali, bilo je to tu, pored cisterne s vodom. Taj red za vodu se nije naučio do kraja rata. A cisterne su dolazile i prolazile. Vozači bi nekad samo uključili motor i produžili dalje do neke druge zgrade, očekujući više reda tamo. Skoro trideset godina poslije, ni traga nikakvom ratu. Uobičajena avionska tura.

Od negdje do negdje. Ljudi krenuli na svoje destinacije i onda uzbuna. Nešto se dešava. Avion mora prinudno sletjeti. Izgleda da se zapalio zadnji dio. Panika. Svi bi napolje i da prežive. Ali, neki su htjeli i da prežive njihovi koferi. Ručni prtljag. Kao da je cijeli život stao u te ručne prtljage.

Oni sprijeda su užurbano vadili svoje stvari iz police iznad glave, a ovi drugi dalje od njih su se polako gušili u dimu. Ali, šta je dim prema koferima. Možda neka skupocjena kolonjska voda, miris ili ruž za usne nisu mogli biti ostavljeni jer treba se osvježiti po izlasku iz zapaljenog aviona, zar ne?

Jesu li su okrenuli pogled prema izbezumljenim putnicima na kraju aviona? Ma, ne. Koferi su bili prioritet. A onda su ih brižljivo iznijeli iz aviona i gurali po pisti. Baš kao da su na vrijeme stigli na željenu destinaciju.

Egoizam ne bira

Član avionske posade je pokušao spasiti one s kraja. Htio im je otvoriti zadnja vrata, ali nije stigao. Dim je i njega ugušio baš kao i više od  četrdeset putnika. Oni nisu stigli ni kofere, a ni sebe da spase iz zapaljenog aviona. Nisu stigli na željenu destinaciju, a najmiliji ih nikad više neće vidjeti.

I tako, daleko od rata i cisterni za vodu, ruski avion je izgorio neki dan, a putnici poginuli jer ih drugi nisu vidjeli. Baš kao i onda kad bi ostajali bez vode jer nisu vidjeli jedni druge.

Rat. Mir. Istok. Zapad. Razvijena, kako se voli reći, zemlja. Nerazvijena. Podijeljena.

Nepodijeljena. Bogata. Siromašna. Nema veze. Egoizam ne bira ni mjesto ni vrijeme. On ide samo za sobom. Trči. Sve dok jednom ne zastane u trku jer ga neki drugi neće vidjeti.

A biti dobar čovjek jeste brinuti za druge. Više no brinuti za sebe. A koferi, koferi nisu dio priče o ljudskom dobru. Nisu ni kapi vode uzete iz tuđe ruke. Mnogi su tad ostali zauvijek pored cisterni za vodu, baš kao i putnici u ruskom avionu koji nikada neće stići tamo gdje su bili naumili.