Poznata je škola mišljenja kako u svakoj državi postoji mafija, a da samo ovdje mafija ima svoju državu. Talovi okorjelih kriminalaca sa vladajućim političkim establišmentom direktno su proporcionalni dužini trajanja mandata. Ne računajući, dakle, burne događaje s kraja devedesetih prošlog stoljeća, kada su ga NATO i Slobodan Milošević ustoličili za entitetskog premijera, Milorad Dodik rukovodi i komanduje Republikom Srpskom gotovo petnaest godina. Dovoljno je to vremena za uspostavljanje kontrole nad većinom društvenih i finansijskih tokova, sa posebnim akcentom na nezakonite poslove.
Ispred porodične kuće u Laktašima brutalno je ubijen Slaviša Krunić. U atentatu je stradao i lični pratilac vlasnika nekoliko moćnih kompanija te zaštitarskih agencija. Inače, Krunić je bio jedna od najzaštićenijih osoba u Bosni i Hercegovini. Uzalud! Od posljedica teškog ranjavanja, preminuo je u banjalučkom Kliničkom centru.
Preksinoć je u razmjeni vatre likvidiran tek jedan od napadača. Radi se o notornom kriminalcu, kamataru i nasilniku Željku Kovačeviću zvanom Strijelac. Indikativno jeste, ali zahvaljujući korumpiranosti banjalučkog pravosuđa, Kovačević je posljednje godine svog života proveo na slobodi, umjesto na zasluženoj robiji. Upravo bi ova skandalozna činjenica mogla postati važan detalj prilikom eventualnog otkrivanja naručilaca terorističkog napada.
„Ovo je ubistvo sa potpisom vlasti“, tvrdi državni ministar sigurnosti Dragan Mektić. Ispravna je, naime, Mektićeva konstatacija, naročito ukoliko je poznato da se Krunić veoma često i javno žalio kako ga republičkosrpski režim pokušava reketirati i ucjenjivati. To, uostalom, potvrđuju i depeše bivših američkih ambasadora u Sarajevu iz afere Wikileaks.
Iako je prerano za velike zaključke, potpuno je jasno da se režim zauvijek riješio ozbiljnog i neugodnog protivnika. Krunića se, naprosto, nije moglo kupiti. Nije se plašio, niti je saginjao glavu pred bahatim autoritetima. Nažalost, završio je tragično. Poput nesretne teritorije na kojoj mafija ima svoju državu.
