Strah me za srpske nacionaliste da ne sagore u svojoj želji da dokažu kako je Hag pristrasan, politički sud namijenjen samo Srbima. Nije to lako. Pokušavati dokazati nešto što nije tačno, samim time ni dokazivo, je težak, zaludan zadatak.

Ova njihova pretpostavka o Hagu počiva na mantri da je najviše Srba u ćelijama, što jeste notorna činjenica, ali ko je ikada rekao da u Hagu na tri Srbina moraju biti osuđena i tri Bošnjaka, i tri Albanca, i tri Hrvata? To bi bilo suludo. U Hag idu oni za koje postoje dokazi da su počinili zločin.

Debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom

A Srbi su, valjda, toliko ubijeđeni u ispravnost onoga što čine, na najležerniji mogući način ostavljali dokaze za sobom, od pisanih naređenja do masovnih grobnica. Ni u čemu nisu štedjeli.

Kada sirovina Ratko Mladić u Srebrenici u kameru izjavi kako se „nakon bune protiv dahija osvetio Turcima na ovom prostoru“, i pored izrečene gluposti, u njegovom stavu se čita nevjerovatan osjećaj ponosa. Kakva grandiozno-debilna izjava poduprta ničim izazvanim ponosom.

A evo četiri osnovna razloga zašto u Hagu većinski leže srpski optuženici:

Razlog prvi: Dok su ostale zaraćene strane zločine najčešće radile u rukavicama i u mraku, srpska politika je jedina institucionalizirala zločine, formalizirala ih, ako hoćete – uvela administrativne norme u način izvršenja. Na taj način ostavili su iza sebe pisane i snimljene tragove s kojima bi im prosječan brakorazvodni advokat iz Ustikoline dokazao krivicu.

Razlog drugi: U pravu su srpski nacionalisti kada kažu da je zločina bilo na svim stranama, ali oni prenebregavaju osnovnu činjenicu da je srpska strana počinila nemjerljivo najveći broj zločina i da, prateći tu logiku, u haškim ćelijama i zbog toga mora biti, a i jeste, najviše Srba.

Svjedoci umiru, dokazi blijede, godine se ne mogu vratiti

Razlog treći: I u miru kada se desi ubistvo, policajci kažu da su prva 24 sata istrage najvažnija. Zato se treba sjetiti da je Srbija godinama nakon rata odbijala saradnju s Haškim tribunalom, pa dok su ostali zatrpavali Sud dokazima o srpskim zločinima, Srbija je to gledala sa strane kao uvrijeđena mlada, a samim time je uskratila tužilaštvo za ključne dokaze kako bi se procesuirali zločini nad Srbima.

Svjedoci umiru, dokazi blijede, pa te prve godine nakon počinjenih zločina se nikada više ne mogu vratiti.

Srpsko bojkotiranje Haga je, ustvari, samo valjalo bošnjačkim i hrvatskim zločincima koje je trebalo procesuirati ili su procesuirani pa zbog nedostatka dokaza oslobađani.

Razlog četvrti: Na Balkanu su bile, računajući albanske Kosovare, četiri zaraćene strane, a Srbi su jedini ratovali u svakom od tih ratova. Prostor za činjenje zločina im je bio geografski i vremenski širi nego drugima. Dok su Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci ratovali po 4–5 godina, Srbi odgovaraju za zločine koji su se skoro približili okviru od 10 godina. Njih Hag progoni i zbog Bosne, i zbog Hrvatske, i zbog Kosova.

Zašto onda nekoga čudi da ih je najviše u Hagu?

A evo kako funkcionira ta nacionalistička premisa: Ako je sud u Hagu politički, a jeste jer je najviše Srba u njemu, onda je konsekvenca da su osuđeni Srbi mučenici koji su nepravedno progonjeni jer su se borili za slobodu svog naroda. Zato danas imamo veličanje zločinaca pa je Vojislav Šešelj (osuđen na 10 godina zbog progona Hrvata u Vojvodini) poslanik u Skupštini Srbije; Nebojša Pavković (osuđen na 22 godine za zločine na Kosovu) izdaje knjigu koju finansira Ministarstvo odbrane Srbije; Veselin Šljivančanin (osuđen za zločine na farmi Ovčara) je stalni gost na političkim tribinama SNS-a; Nikola Šainović (osuđen na 22 godine zbog zločina na Kosovu) je član Glavnog odbora SPS-a…

Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i svi ratni zločinci iz Republike Srpske po pravilu su zadnjih godina dobijali najveća entitetska priznanja.

Ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u Prijedoru

Naravno, ne treba zaboraviti da slično veličanje ratnih zločinaca postoji i na drugim stranama. Mirko Norac, osuđen zbog ratnih zločina protiv srpskih civila Gospića i Medačkog Džepa, pojavljuje se s hrvatskim državnim vrhom na obilježavanju vojnih akcija, i to baš onih u kojima je učinio zločine za koje je osuđen, a Dario Kordić, osuđen za strašni zločin u Ahmićima, drži predavanja po crkvama i fukultetima širom Hrvatske.

Tomislavu Merčeti, dok je bio u zatvoru, iz hrvatskog budžeta je plaćeno 15 dana ljetovanja u Krapinskim Toplicama, a Fikret Abdić zvani Babo, još jedan osuđeni ratni zločinac, danas je načelnik Velike Kladuše.

Međutim, malo je ko iz vlasti tako otvoreno veličao ratne zločince kao što je to radio i radi Bosanac Milorad Dodik. Na Palama je, recimo, otkrio ploču s imenom Radovana Karadžića. Tako smo došli u situaciju da u Republici Srpskoj postoji ploča ovome zločincu, a zbog opstrukcija vlasti ne postoji ploča za 102 ubijena djeteta u Prijedoru. Vlast RS je kriva i za to što je ova jedna postavljena  i zato što ova druga nije.

I onda se čude što neki, kako vele, „domaći i strani faktori“ žele ukinuti RS. Uvijek će biti onih koji će tražiti ukidanje RS, dok god taj isti RS ne pokaže svoju ljudsku stranu. S ovom generacijom političara - teško.