Definitivno su pale maske u vezi s onim o čemu se u javnosti mjesecima špekulira – da je ulazak u vlast DF-a, pod dirigentskom palicom Bakira Izetbegovića, finale dogovora koji je između prvaka dviju partija postignut nedugo nakon parlamentarnih izbora. I da je sve ostalo što je DF u javni prostor plasirao – priča o Bh. bloku kao alternativnom nacionalističkom devastiranju zemlje, o SDA kao zlu koje je podjednako kancerogeno kao i HDZ i SNSD, o SDP-u kao lideru građanskog bloka kojega će u stopu pratiti i DF itd. – bila samo predstava za javnost kojom se željelo, koliko je više moguće, prikriti "deal" u koji se otpočetka ušlo.
Sve to vrijeme, međutim, nisam želio vjerovati da je takav scenarij moguć. Bilo mi je, istina, jasno da su Komšićevi lešinari, koji s ideologijom imaju veze koliko i Marko Kraljević s televizijom, a s ciljem da se sljedeće četiri godine uhljebe, spremni na sve. Ali, ni na kraj mi pameti da bi takvom scenariju sklon mogao biti i čovjek kojemu sam i osobno beskrajno vjerovao. I podržavao ga sve ove godine, uprkos čak i srljanjima koja su se sve teže dala i opravdavati i prikrivati. Stoga sam o takvoj mogućnosti – iako sam drugačije informacije dobivao čak i iz najužih Komšićevih krugova – uvijek govorio kao tek teorijskoj mogućnosti koja je u realnom životu gotovo pa isključena.
Ispostavilo se, međutim, da nisam bio u pravu. I da sam sve ovo vrijeme, više od pet godina, i pogrešnom vjerovao, i za pogrešnog lobirao i na pogrešnog se, rekao bi narod, kladio. Znam da bih zbog ovoga mogao postati meta i Komšićevih „intelektualnih jastrebova“ – i da bi mi se moglo tovariti koješta kako bi se i sudove koje izričem kompromitiralo. I ne bi to bio prvi put. Takvu sudbinu sam doživio i prije sedam-osam godina zbog kritičkog stava prema onom što je tada činio bivši lider SDP-a. No, kako pažnju na lajanje „stranačke paščadi“ nisam obraćao tada, uznemiriti me neće ni ono kojem bi mogao biti izložen danas – posebice bude li dolazilo od političkih kameleona koji su u samo posljednjih pet-šest godina uspjeli prevaliti put od ortodoksnih komunista do etnonacionalističkih podrepaša. Uostalom, njih nikada ni nisam podržavao niti im se, jer su mi potpuno nevažni, obraćam i u ovom momentu.
Ali, s Komšićevom dosljednošću, priznajem, imam problem. Jer, njemu sam vjerovao. A ono što čini posljednjih nekoliko mjeseca, možda i duže, definitivno svjedoči da baš i nije osoba koju se može držati za riječ. Ovih su mu dana, uostalom, i novinari o sto tresnuli „bisere“ kojima je, i prije i nakon posljednjih izbora svoje birače, i opću javnost obmanjivao. Podsjetiše ga, recimo, na izjave pune kritičnosti prema najnovijem mu političkom nalogodavcu – a govorio je da je SDA stranka u koju se ljudi prijavljuju isključivo kako bi dobili posao i tendere, da bi, kad vidi šta ona radi, ponekad najradije popio otrov itd. Podsjetiše ga, potom, na neposredne poslijeizborne izjave kako DF-u ni na kraj pameti nije ulazak u vlast jer nije dobio dovoljno povjerenje birača da bi u tom procesu mogao sudjelovati – i jer bi ulazak u njega značio „izrugivanje demokratiji“. Podsjetiše ga, na koncu, i na izjave o lojalnosti Bh. bloku – da sigurno neće povlačiti poteze bez dogovora s partnerima u njemu, da će poštovati opredjeljenje Bh. bloka da bude oporba i da je najvažnije da se on sačuva, do lokalnih izbora eventualno i proširi, i tko zna što još sve ne.
A onda je, koliko preko noći, doživio neku vrstu „prosvjetljenja“. I shvatio da oporbenoj „hladovini“ treba pretpostaviti „borbu“ za državu koja podrazumijeva prvo pregovore sa „svim parlamentarnim strankama“ o formiranju vlasti na razini Federacije i države. Apostrofiram ovo „sa svim parlamentarnim strankama“, jer ga je pratilo i obrazloženje kako to od njega, Komšića, i od partije kojoj je na čelu traže njihovi birači – i to zbog predstojeće izmjene Izbornog zakona, evropskih i NATO integracija, usvajanja Akcionog plana za članstvo BiH u ovoj asocijaciji i sve u tom duhu.
Ispostavilo se, međutim, da se pregovaralo samo s jednom od njih. Sa SDA. I da druge, HDZ i SNSD, s kojima se nikada ni nije kanilo pregovarati, ne zanima ni on ni njegova partija – a ni zahtjevi koje je postavio kao uvjet svoga sudjelovanja u vlasti. Naprotiv, i Čović i Dodik su u više navrata ponovili jedno te isto – da je za njih partner u dogovorima Izetbegović, da su jedino s njim i spremni razgovarati, te da je njegova stvar s kim će dijeliti bošnjačku kvotu u etničkoj raspodjeli vlasti na jednake dijelove.
Pristajanje, pak, na razgovore sa samo jednom etnonacionalističkom grupacijom, i ispostavljanje uvjeta svoga sudjelovanja u vlasti samo njoj, svjedoči da se dogodio zaokret u programskoj orijentaciji DF-a. Da se on, mogu njegovi šefovi zboriti što im volja, odrekao svoje građanske orijentacije – o lijevoj političkoj ideji da se i ne govori – da se svrstao u bošnjački politički blok i pristao biti dio bošnjačke političke kvote u raspodjeli vlasti.
Uostalom, nakon potpisivanja međustranačkog dogovora, to je do znanja dao i prvi esdeaovac, predstavljajući DF javnosti kao dio bošnjačko-bosanske koalicije. Ali to nije sve. Razgovori u trokutu Izetbegović - Dodik - Čović se, ako dobro razumjeh, nastavljaju i ovaj tjedan. A gdje je Komšić? Nema ga! Ako na takve razgovore Izetbegović ipak odlazi, to – zaludu mu priča o DF-u kao četvrtom, građanskom stupu u konstituciji vlasti – ne znači ništa drugo do njegovo pristajanje na nepriznavanje DF-a i Komšića kao zasebnog partnera. I na njihov tretman kao dijela bošnjačke političke kvote – po istom principu kao što u Hrvatskoj sudjeluju stranke HNS ili kao što u RS, uz SNSD, participiraju Đokićevi „socijalisti“ i Pavićev DNS.
Komšić i njegovi, nakon potpisa međustranačkog sporazuma sa SDA, pokušavaju narodu „pojasniti“ kako „skidanje gaća“ pred Izetbegovićem ne znači i izdaju ideje s kojom im se DF prije pet godina ponudio. I da su prigovori te vrste, otkud god dolazili, ravni vokabularu Čovića i Ljubića o DF-u kao bošnjačkoj partiji. Što ona, k'o biva, ni po čemu nije. Jer, pojašnjava jedan od Komšićevih dopredsjednika, njezin predsjednik je Hrvat, njezin potpredsjednik Federacije je Srbin, mnogi njezini zastupnici su ne-Bošnjaci i sve u tom duhu.
Kako sirotog potpredsjednika uvjeriti da ta vrsta floskula ne pije vode? Jer, isto bi za sebe mogla tvrditi i SDA. Ne oskudijeva ni ona svojim ne-Bošnjacima. Uostalom, takav joj je i predsjednik Glavnog odbora. Na isto bi se, potom, mogao referirati i HDZ, koji redovito ima ministre i zastupnike iz reda ne-Hrvata. Na koncu, ako bi to bio kriterij, SNSD je jedna od prepoznaljivijih multinacionalnih partija.
Ali zato, ono što, i Komšić i ostali koji mu u političkom sunovratu asistiraju, učiniše zbog želje za vlašću – ili vraćanja nekakva duga, nečeg trećeg svejedno – sve uvjerljivije podupire teze, i to ne samo iz HDZ-a i članica njegove parapolitičke družine, kako je on drugi bošnjački član Predsjedništva. Jer, ovim svrstavanjem – čak i za mene koji sam za njega glasovao i pozivao sve koji mi vjeruju da učine što i ja – on takvu poruku i sam šalje.
Vodu im, na njihovu žalost, ne pije ni demagogija kako im nije do vlasti nego do BiH, da oni, za razliku od drugih, SDP-a naročito, između partije i države biraju državu, da su sporazum, kojeg su potpisali sa SDA, i ciljevi u njega ugrađeni garancija tome, da ne nabrajam. Jer, ta vrsta „argumentacije“ je, zapravo, „mlaćenje prazne slame“, i sve s ciljem da bi opravdali ono što se opravdati nikako ne može.
Uostalom, što je to u famoznom sporazumu, koji DF potpisa, vrijedno pažnje? Koji principi? Onih osam, s kojima se javnost šamara? Smiješno? Zar se ništa uvjerljivije nema? Jer, ti su im „principi“ teški koliko i lanjski snijeg. Za njih se, ako ništa, da bi imali ikakva smisla, mora osigurati društveni konsenzus – za koji se, usput, DF, i to podjednako efikasno kao iz vlasti, mogla boriti i iz oporbenih klupa. Ali, toga konsenzusa nema. Jer, u trokutu Izetbegović - Čović - Dodik, koji čine parlamentarnu većinu i bez DF-a, konsenzus je izgrađen na potpuno drugim, principima čijem oblikovanju Komšić i njegovi nisu mogli ni prismrditi.
S druge strane, principe koje je DF potpisao sa SDA, dvojac Dodik - Čović doživljava kao prvotravanjsku šalu. I poručuje i jednima i drugima da sporazuma u vezi s njima, ni danas ni u budućnosti neće biti. Što se MAP-a tiče, pojasni im i ovih dana lider SNSD-a, „zaludu vam trud svirači“. Jer, zeleno svijetlo za njega neće ugledati. Slična je poruka i prvog čovjeka HDZ-a. Ne prođe li njegov duh Izbornog zakona, nema ni nove vlasti u Federaciji.
Ako je tako, koji je onda onda smisao osam principa iz sporazuma sa SDA? U DF-u kažu, obrana države? Smijurija! Barem da budu pošteni – i da priznaju kako je sve to bacanje prašine u oči narodu da je urađeno nešto što otvara prostor nadi. I da je istina puno prizemnija. Da je sporazum sa SDA pristajanje DF-a na etnonacionalno svrstavanje kojim se dodatno zakiva logika međunacionalnih podjela i nanovo legitimiraju etnički torovi, a time i još čvršćom čini faktička podjela zemlje. Jer u tome, kako bi u dobro plaćene fotelje uletjela šačica, prije svega sarajevskih hohštaplera – a ne u brizi za državu – čitava istina doista i jeste.
Uostalom, nećemo dugo trebati čekati kad će ova farsa biti i definitivno zaokružena. Sporazum se, recimo, odnosi samo na razinu države i Federacije. No, koalicijski odnosi dviju partija su, živi bili pa vidjeli, najskorija budućnost i kantona. U Goraždu je, čitam, to već završena priča. Iz vlasti su istisnuti SDP i Naša stranka, članice Bh. bloka u kojeg se Željko toliko kune, u vlasti su SDA i njegov DF. A isto ili slično, uvjeren sam, čeka i druge.
Još samo da nam, nakon svega, Komšić i društvo sarajevskih mahalaša kojima se okružio, objasne kako im namjera nije ni slabiti, ni razbijati Bh. blok. Kako, naprotiv, u njemu ostaju, i nastavljaju ga graditi usprkos izjavama da su se sami isključili. Jer, k'o biva, nisu. Koje li ironije – i ismijavanja s elementarnom inteligencijom čak i ispodprosječnih.
