Više od 2.000 KM potrebno je četveročlanoj bosanskohercegovačkoj porodici za pristojan život. Nema tu mnogo luksuza, ni prevelikih prohtjeva, o željama da i ne govorimo. Tek golo preživljavanje, kruh, mlijeko, so, šećer, ulje, od mesa uglavnom jeftina piletina i razvlačenje od prvog do prvog.
Potrošačka korpa, objavili su sindikati, za prošli je mjesec iznosila dva puta više od prosječne plaće. Koja, prema statistikama, iznosi 914 KM, a koja se izračunava kad se spoje plaća trgovkinje od 450 KM i nekog dobrostojećeg državnog službenika što zaradi i do 1.500 KM.
Proklete brojke služe kao ružičaste naočale kroz koje gledamo izmišljenu realnost.
Nije novost da smo gladni i željni, da nam roditelji, starije komšije, penzioneri, kao ozebli sunce čekaju milostinju. Da od srama skrećemo pogled od onih koji kopaju po kontejnerima, da više nije sramota (kažu da to nikad nije ni bilo) reći da se nema. Nije novost da mnogi djecu šalju u školu bez doručka, da na pijaci kupuju dva krompira ili kesu makarona, pa rasporede za dva ručka.
Nezaposleni, penzioneri, zaposleni bez plaće u sistemu bez sistema predstavljaju tek statistički podatak, kojim se, kao nekim čudom, ova država ponosi. Na vrhu ljestvice gladnih, na dnu ljestvice zaposlenih, na listi za Riplija po snalaženju u preživljavanju.
A da bi se preživjelo, treba podmiriti i druge troškove. Jednako preskupe za mizeriju od koje živimo - komunalije, higijenu, prijevoz, odjeću, obuću. O školovanju djece da i ne govorimo. O sitnim zadovoljstvima koja zaslužujemo opet nema ni riječi. Ne uklapaju se ni u jednu računicu. Ni kilogram voća, ni kratki izlet do mora.
U zemlji bijede sve je postalo luksuz. Samo su naš život i dostojanstvo pojeftinili.
