Godina 2019. Treći mjesec polako odlazi u nepovrat, a duhovi neke daleke prošlosti se uzdigli pa hodaju, tumaraju i prepadaju. Ovih dana se pod nebom bosanskim uz topot čizme vojničke uzdigli neki ljudi kojima tuđi životi nisu ništa drugo nego tijela koja treba ukloniti jer smetaju.
Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi
Prođe skoro dvadeset i pet godina od rata, a rat nikako da ode u povijest. Rane nikako da zarastu, a ljudi nikako da udahnu zrak čist i bez traga dima od dalekih paljevina. „Bit će pakao i krvava Drina“, čulo se ovih dana pjesmom uz čudni osmijeh na licu nekih ljudi. Vjerojatno očeva, djedova, braće i muževa. A sve to u malom živopisnom gradu u srcu BiH. Onom gradu čije ime je svijet obišlo pričom o njegovoj ćupriji.
I tako, neki ljudi pjevaju zazivajući smrt čovjekovu, smrt tuđu baš kako zapisa pisac nekad davno "... jer, ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle". Ima tako tih mržnji i danas. Hrane gladne duše čiji smisao je smrt.
A Drina i dalje teče i sjeća se suza i krvi. Sjeća se odlazaka bez povratka. I dok nepovratno teče rijeka, neki duhovi se stalno i nanovo vraćaju i prijete. Danas neka nova djeca skaču po njenim obalama. Žele plavo nebo i malo radosti. Neki osmijeh i ljubav, roditelje koji ne brinu. Žele reći glasno kako se zovu ne strahujući da će ih rijeka opet odnijeti.
A tamo negdje daleko od Drine jedan mladić neku drugu pjesmu pjeva i neku drugu krv zaziva. Otac vjerovati ne može. Sina vidjeti ne želi više jer „ubija nevine ljude“. A mlad je Ibro. Tek dijete što je bio, u mladića stasao u dalek svijet je otišao. Danas otac mu plače, vjerovati ne može da je to njegovo dijete i da će odnekud biti vraćen u svoju rodnu grudu kao zarobljenik i čovjek krvavih ruku.