Teroristički napad na muslimanske vjernike u džamijama na Novom Zelandu potvrdio je ono što smo svi mi koji smo tokom protekle agresije bili svjedoci teških ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u BiH znali - da se Karadžićeva ideologija mržnje i ubijanja raskotila širom svijeta, ustvari gdje god su, bježeći pred zakonom i pravdom, nogom kročili njegovi sljedbenici u zločinu.   

Pjesme u kojima je novozelandski ubica Brenton Tarant (Tarrant) uživao jučer koju minutu prije nego što je stisnuo obarač na svom oružju i usmrtio desetine nevinih ljudi, zasigurno nisu repertoar domaćih disko-zvijezda niti ih je mogao čuti na kanalima novozelandske radio i TV produkcije.

Naučio ih je tamo gdje se “hitovi” kojima se veličaju koljačka četnička ideologija i njihovi izvršioci, slušaju još od kraja Drugog svjetskog rata - u četničkim klubovima, koji, pod krinkom zavičajnih klubova, djeluju širom Australije, Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Novog Zelanda.

Manifestaciju četničkog muzičkog repertoara kojim se poziva na klanje i ubijanje i iskazuje podrška ratnim zločincima i zločinima koje su počinili, godinama slušamo i na mnogim javnim skupovima ne samo u Republici Srpskoj nego i u Srbiji. O porodičnim slavljima da i ne govorimo.

Tako nešto imali smo priliku čuti u Srebrenici uoči posljednjeg pravoslavnog Božića, kao i prije nekoliko dana u Višegradu prilikom postrojavanja sljedbenika Draže Mihailovića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića... I tada, kao i prije tridesetak godina, kad je osmišljeno novo četničko klanje i ubijanje nesrba, muzika i tekstovi i aranžmani bili su isti, samo su se izvođači mijenjali.

Veličanje ratnih zločinaca kakav je Radovan Karadžić, nažalost, sramotni je pečat na integritetu naroda kojem pripada. Najbolji dokaz za to je zločin koji je Brenton Tarant, nadahnut pjesmama o zločincu Karadžiću, počinio jučer na Novom Zelandu.