Ljudi se nalaze, druguju, postaju ahbabi zahvaljujući sličnim afinitetima. To je, valjda, i normalno.
Tako, recimo, hrvatski premijer Andrej Plenković je najbolji haver s Italijanom Antonijem Tajanijem, predsjednikom EU parlamenta. Plenković je, svi znamo, vrhuška HDZ-a, a Tajani visoki dužnosnik stranke Forza Italia, koju i dalje vodi senilni, mačo, latino lover Silvio Berluskoni. Možda je haverski dvojac Plenković-Tajani spojila ljubav prema tenisu ili prema operetama, ne znam, ali sa sigurnošću prepoznajem da ih veže istovjetno političko promišljanje. Oba su desničari, nacionalisti. Jedan hrvatski, drugi italijanski. To je ta njihova tajna veza.
Najveći neprijatelj Hrvatske je i najbolji prijatelj HDZ-a
Zaplet, drugi čin, ljubavne romanse između ove dvije političke kreature počinje onog časa kada Tajani u svom govoru u Trstu proglasi Istru, Dalmaciju i pripadajuće otoke italijanskim prostorom. Da je učio od Srba, Tajani bi, vjerovatno, izgovorio sintagmu: „To su vekovna italijanska ognjišta.“
Nadalje, Tajani optužuje Tita jer je Italiji oduzeo Istru, Dalmaciju i otoke. Hm, tu bismo se mogli i složiti. Da nije bilo Tita, to bi, vjerovatno, i bila Italija, jer je to apsolutno odgovaralo zapadnim saveznicima. Ali ni Amerika ni Engleska se nisu usudile da udare na, u tom momentu, perfektno ustrojenu crvenu, jugoslavensku armadu. Od ovih podataka Kolindi se, vjerovatno, diže kosa na glavi, ali šta ću joj, mora se nekada u životu pomiriti s činjenicom da je taj mrski diktator vratio najljepše dijelove zemlje u lijepu našu.
Tajani, tako, postade najveći neprijatelj Hrvatske. Hm, baš interesantno, najveći neprijatelj Hrvatske je, ujedno, i najbolji prijatelj HDZ-a. Čudno, ali istinito.
I dok predsjednik SDP-a Hrvatske, drug Davor Bernardić eksplicitno, odrešito i bez suzdržavanja zahtijeva smjenu Tajanija, dotle Plenković blago iznosi kritike za svog nacionalističkog havera. To je i normalno. Bernardić je nasljednik politike koja je obezbijedila da Dalmacija, Istra i otoci budu hrvatski teritorij, dok je Plenković nasljednik nacionalističke politike koja je taj isti teritorij prepustila Musoliniju zarad dobivanja one, temeljito zločinačke, NDH.
Kada se analizira politika HDZ-a posljednjih decenija, onda se prepoznaje da ona povremeno podržava antifašističke ideje (kada se prilagođavaju Evropi), a pomalo ohrabruje fašističku ideologiju (kada se iskreno obraćaju svojim glasačima). Zgodno ih je slušati kako sada svi kritikuju Tajanijevo bezočno potezanje za teritorijem druge suverene države. U isto vrijeme, ni najmanje im ne smeta kada Hrvatska poteže za teritorijem tuđe suverene države. Afirmišući „Herceg-Bosnu“ politički, pa i kulturno, recimo kroz debilski stih „Herceg-Bosno, srce ponosno“, hronično netalentovanog Marka Perkovića Thompsona, slavi se projekat Tuđmanovog HDZ-a, projekat koji je presuđen u Hagu kao udruženi zločinački poduhvat, a koji je, dokazano, imao kao krajnji cilj preuzimanje teritorija Bosne i Hercegovine.
Bivši predsjednik Hrvatske, fini Ivo Josipović, bio je gost na sarajevskoj N1. Upitan šta se dešava s evropskim vrijednostima u Hrvatskoj, Ivo reče: „Hrvatska je 2013. godine, kada je ulazila u EU, baštinila evropske vrijednosti, bila je društvo solidarnosti, društvo socijalne pravde, zemlja koja je postigla pomirenje sa svim svojim susjedima. Današnja Hrvatska nije ni nalik toj i bit će teško vratiti joj sjaj evropskih vrijednosti.“ U međuvremenu je premijer Hrvatske postao prisan prijatelj s najvećim evropskim nacionalistima, evo s Antonijem Tajanijem. U međuvremenu je ustaški pozdrav „Za dom spremni“ našao svoj oblik legalizacije. I u međuvremenu su najozbiljnije narušeni odnosi sa svim susjedima. Ukratko, u međuvremenu je nacionalistički HDZ potpuno ovladao hrvatskim političkim životom.
Narod ne griješi kada kaže - s kim si, takav si
No, nije li to isto tako, ustvari, posvuda u regionu? Kultna je ljubavna, gotovo romantična, veza između Bakira Izetbegovića i predsjednika Turske Erdoana. Kakav i koliki desničar je turski predsjednik nije potrebno navoditi. Uspio je urnisati Ataturkovu sekularnu državu, a u zemlji se niko ne osjeća sigurno. Svako može biti uhapšen. Iskreno, lud je svaki turista koji ide u zemlju gdje osoba može biti uhapšena bez ikakvih valjanih dokaza. Ako vam je dijete slučajno pohađalo Međunarodnu školu na Ilidži, koja je, navodno, u vlasništvu Gulena, šanse da odmah na aerodromu ne budu uhapšeni svi članovi vaše porodice su minimalne. To je taj Baketov jaran, kome je inače Alija ostavio Bosnu u amanet, a koji deset puta više ulaže u Srbiju.
Kao oblik mobilizirajućeg nacionalizma u Evropi Dodik je ozvaničio saradnju s desničarskim strankama Austrije, Mađarske i Italije. U toj grupaciji je i dokazani fašista Viktor Orban. Dodikova stranka je, bar po nazivu, socijaldemokratska, tako da je njegovo učešće u ovoj alijansi, pored toga što je groteskno, i razotkrivajuće. Sada više niko na svijetu njegov SNSD ne može posmatrati kao ljevičarsku, već samo kao izvorno desničarsku stranku. Jer, narod sigurno ne griješi kada kaže - s kim si, takav si. Plenković sa Tajanijem, Izetbegović s Erdoanom, a Dodik s Orbanom.
