Odavno se već u Evropi uvriježilo uvjerenje kako je socijaldemokratija kao politička snaga i politički koncept ustvari ništa više nego rezervni ešalon desnice. Do tog uvjerenja Evropa je došla što je u svim kritičnim situacijama u posljednjih 80 godina u kojima su se našle evropske zemlje socijaldemokratija napustila svoja izvorna miroljubiva i antiratna uvjerenja i prihvatila ratne solucije.

Odnosno u potpunosti prepustila vodstvo države desnici koja je 1914. godine uvela Evropu u veliki svjetski rat i izazvala velike posljedice koje će imati tragični učinak na život mnogih naroda u Evropi. A posebno će biti fatalne za Židove koji će biti predmet istrebljenja od njemačkog nacizma.

Ideja o rješenju socijalnog problema

Socijaldemokratija je, kao što se zna, nastala u Njemačkoj uporedo s nastankom njemačkog Rajha pod vodstvom Ota fon Bizmarka (Otto Von Bismarck), koji je počeo uvoditi mjere socijalne skrbi kao što su pravo radnika na godišnji odmor, pravo na penziju nakon određenog broja godina rada i druga socijalna prava, što je ponukalo nosioce tadašnjih lijevih ideja prvobitnog komunizma i socijalističkih ideja da prihvate model organizacije sukladan načinu funkcioniranja države. Odnosno da dođe do nastanka političke stranke koja bi odgovarala sistemu koji vlada u državi, tj. parlamentarnoj vladavini u kojoj je socijaldemokratska stranka jedan od faktora.

Vrlo brzo ideje socijaldemokratije bile su definirane i to ne samo kroz sindikalnu akciju nego i kroz politički koncept koji je osmislio u najvećoj mjeri Eduard Bernštajn (Bernstein). Njegova ideja o rješenju socijalnog problema, tj. smanjenju socijalnih razlika i stvaranju društva jednakosti, zasnivala se na stanovištu da socijaldemokratija treba svojom aktivnošću u parlamentu i kroz sindikalnu borbu dovesti do povećanja prihoda radničke klase i nižih društvenih slojeva i postepenog izjednačavanja i približavanja nižih i srednjih slojeva društva. To bi bio put ka stvaranju društva jednakosti u najvećoj mogućoj mjeri.

Socijaldemokratija je na temelju ovakve svoje politike postigla vrlo veliki utjecaj. Njen utjecaj je bio pojačan nakon završetka Prvog svjetskog rata, posebno u Njemačkoj, koja je bila ratni gubitnik i u kojoj je došlo do teške ekonomske krize sa strahovitom inflacijom da su se nadnice izračunavale u milijardama maraka, što je dovelo do dubokih proturječnosti u njemačkom društvu i ojačalo sve oblike radikalizma, i desnog i lijevog.

Kako lijevi radikalizam izražen u socijaldemokratskom i komunističkom pokretu nije nalazio rješenje za nastale probleme, otvorilo je to put jačanju krajnje desnice, koja je našla svoj izraz u nacizmu koji se u svojoj političkoj borbi počeo služiti terorizmom formirajući paravojne formacije SA i SS odrede za vršenje represije nad svim ostalim političkim pokretima.

To je dovelo do stvaranja nacističke diktature, posebno nakon što je Hitlerova nacistička stranka paljevinom Rajhstaga prinudila tadašnjeg predsjednika Republike da proglasi vanredno stanje. To je omogućilo Hitleru da se proglasi kancelarom i zavede diktaturu te likvidira ne samo komunistički, tada dosta jak pokret u Njemačkoj nego i socijaldemokratiju, koja je također stavljena izvan zakona.

Nakon pada njemačkog nacizma, socijaldemokratija je obnovljena, mada u prvo vrijeme nije imala odgovarajući utjecaj jer je politika u Njemačkoj prvih godina nakon Drugog svjetskog rata vođena pod direktnim utjecajem Amerike, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog saveza. To je dovelo do podjele Njemačke i s druge strane na jednoj strani vladavine političkog režima pod sovjetskim utjecajem i pod utjecajem nacionalnih kršćansko-demokratskih snaga na drugoj strani.

Dominaciju desnih snaga

Tako je socijaldemokratija zadobila utjecaj tek kad je ekonomska politika čuvenog ministra ekonomije u Njemačkoj u vladi Erharda pokazala svoju jednostranost i izazvala socijalne krize koje su omogućile socijaldemokratiji da dođe na vlast i da ostvari zlatni period djelovanja socijaldemokratije. To je socijaldemokratija pod vodstvom Branta i Šmita (Schmitt), koja je bila dominantna politička orijentacija ne samo u Njemačkoj nego u gotovo cijeloj zapadnoj Evropi.

Socijaldemokratija je vladala u skandinavskim zemljama, u Holandiji, Belgiji i Francuskoj imala je dominantan utjecaj, a u Španiji je izborila pad Frankovog režima, dok je u Italiji povremeno zadobivala vlast i ostvarivala vrlo veliki politički utjecaj, a u Njemačkoj, Austriji i skandinavskim zemljama bila je konstantno vladajuća politička snaga.

Nažalost, socijaldemokratija nije mogla izdržati činjenicu da neokapitalizam, koji je u evropsku ekonomiju i politiku unijela Amerika, kada je započela otvorena politika u korist desnih snaga krupnog kapitala i državno korporativnog sistema, što je dovelo do pada uglavnom svih socijaldemokratskih režima u Evropi, kada desnica preuzima vlast i kada prestaje epoha socijaldemokratske politike izlaženja ususret nižim slojevima društva, te se politika opet počinje oslanjati na dominaciju desnih snaga.

Međutim, kako politika desnih snaga uvijek produbljuje socijalne suprotnosti, ona ne može da traje duže vremena te je desnica primorana da povremeno prepušta vlast snagama centra, tj. u ovom slučaju socijaldemokratiji koja izvjesnim mjerama u korist nižih slojeva dovodi do poboljšanja ukupne društvene situacije i odnosa. To, međutim, dovodi do efekta siromašenja društva, kada desnica opet preuzima u svoje ruke vođenje ekonomije i politike da bi ostavila socijaldemokratiju kao moguću rezervu odnosno kao rezervnog igrača ukoliko njena politika dovede do dubljih socijalnih sukoba.

Naša socijaldemokratija, kao što znamo, bila je od početka uključena u vladavinu i to upravo u formi ove rezervne snage kada je preuzimala odgovornost za državnu politiku u momentu kad više desna politička orijentacija nije mogla dobiti punu podršku javnosti.

To se desilo u vrijeme Alijanse, kada je socijaldemokratija podržana od još nekih demokratskih snaga u bosanskom društvu, dobila izbore i uspostavila svoju vlast, da bi nakon dvije godine upropastila osvojenu poziciju i predala vlast desnici, tj. u ovom slučaju stranci SDA.

Ono što se desilo s našom socijaldemokratijom u posljednjih nekoliko dana stoga je atipično za ponašanje socijaldemokratije jer je ova naša socijaldemokratija odbila da odigra ulogu zamjenika desnice i omogući joj oporavak od izbornog neuspjeha, tj. činjenica da je naša socijaldemokratija odlučila da potraži soluciju na lijevom krilu spektra naše politike.

Desnica ljevici, ljevica desnici

Svakako je takvo ponašanje naše socijaldemokratije i iznenađujuće i veoma obećavajuće ukoliko predstavlja vraćanje socijaldemokratske stranke BiH izvornim inspiracijama socijaldemokratije. Odnosno podrške onim slojevima društva koji su prikraćeni u svakom smislu, kako u pogledu političkog utjecaja tako i u pogledu svog socijalnog statusa koji veliki broj građana naše države drži ispod granice mogućeg održanja života.

Ako se socijaldemokratija u našoj zemlji odista vrati politici jačanja uloge tih društvenih grupacija koje su prikraćene u svakom pogledu, a prije svega koje su osuđene da žive izvan društva i da rješenje za svoje životne probleme traže u iseljavanju, to je onda nešto zaista novo u našoj politici.

Nešto obećavajuće i neuobičajeno jer se naša politika konačno odvaja od tipa politike koja se sastoji u tome da desnica odustaje od vlasti i predaje je navodnoj ljevici koja nakon kratkog vremena vraća poklonjenu vlast desnici.

Taj tip politike prakticiran je kod nas i zaslužio je da bude skinut s dnevnog reda.