Mostarka Irma Baralija primjer je kako se voli svoj grad.

Kad je vidjela da od čekanja i kritiziranja po društvenim mrežama nema ništa, odlučila je presaviti papir i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu uputiti tužbu protiv Bosne i Hercegovine, jer u njenom rodnom Mostaru izbora nema, a neizvjesno je hoće li ih uskoro i biti.

Kaže da je odrastala u društvu u kojem su generacije ubjeđivane da pojedinac ne može ništa, da stvari treba prepustiti „velikim partijama“, da je kao magistar političkih nauka uvidjela da te partije ne rade za narod, nego za sebe. Nije mogla samo sjediti, žaliti se, živjeti pasivno i šutke posmatrati šta se radi s Mostarom.

Ne misli ni da je hrabra, ni posebna, niti revolucionar. Samo smatra da svako od nas ima dužnost uraditi najbolje za ulicu u kojoj živi, rodni grad, domovinu, cijeli svijet, ako treba.

Kao prava Mostarka i Hercegovka, brani što je njeno i ne želi nijemo posmatrati dok se politika igra njenim životom i životom njene djece. Ne pristaje na tezu da se ništa ne može promijeniti.

Irma je dokaz da se može malim koracima krenuti u osvajanje promjena.