Konkurencija u domenu bosanskohercegovačkih privatizacijskih otimačina žestoka je i respektabilna, međutim priznati se mora da su zbilja rijetke firme koje je politika tako temeljito očerupala kao nesretni “Agrokomerc”.
U posljednjih tridesetak godina, tamo su i kunto i panto iznosili, raznosili, krčmili i pljačkali, hiljade radnika ostale su bez hljeba, a fabrički pogoni i prostrane hale strateški su prenamijenjeni u besplatna stovarišta, građevinska zemljišta i parkinge lokalnih stranačkih tajkuna. Uglavnom, kamen na kamenu nije (pre)ostao!
Tragično i bolno jeste, ali zbog “Agrokomercovog” grunta, ratovali su protiv rođene države. Na koncu se glavni protagonist zla vratio na mjesto počinjenog zločina. Da uz dvije-tri odležane zatvorske kazne bude demokratski izabrani općinski načelnik. A, eto, možda ima i neke proklete simbolike u tome što Fikret Abdić danas uživo svjedoči konačnom padu nekadašnjeg privrednog giganta. Jer, zna to takozvani krajiški babo, “Agrokomercov” stečaj i njegov je kraj.
S druge strane, menadžerski učinci dvadesetak oktroiranih mirnodopskih direktora dokazuju kako u planiranoj propasti ni maslo SDA nije za ramazana. Radovno bi, naime, gospodari osvojenog ratnog plijena po isteku dodijeljenih mandata iz Kladuše nestajali u vidu lastinog repa, izdašno finansijski situirani i doživotno amnestirani od drskog kriminala.
A prije samo godinu i po očekivalo se nešto potpuno drugačije. Kad je član Predsjedništva BiH u svom stilu najavljiivao prosperitet i renesansu posrnulog “Agrokomerca”.
“Mislim da ćemo u narednom periodu imati obnovljen skoro kompletan privredni kapacitet “Agrokomerca” i da će se restartovati kompletna proizvodnja koju smo imali prije rata. Uposlit ćemo stotine radnika i hiljade kooperanata.”
Šta je na kraju ostalo od Izetbegovićevog slavodobitnog restarta, saznali smo poslije definitivnog šatdauna (shut down) krajiškog preduzeća. Ugašeno, abortirano, ubijeno zauvijek. Poput svih obećanja sjecikesa iz SDA.
