Bila je teška. Puna izazova. Promjena. Godina u kojoj mnogi nisu mogli da žive životom dostojnim čovjeka. Bez velikih zahtjeva. Samo koliko treba. Bilo je tuge i brige. Bilo je mnogo ljudi na ulicama koji su tražili bolje. Bila su velika obećanja koja se nisu ispunila. Bili su i izbori. I prošli. Da li su nešto novo i dobro donijeli, vidjet ćemo već s prvim danima nove godine.
Prošla je, srećom, 2018. godina. Pred kraj godine, tek nekoliko dana prije nove, u centru Sarajeva, tamo pored Ekonomije, postavljeni su štandovi s novogodišnjim ukrasima. Već dobro poznata lica prodavača. Svi nekako kao da su prijatelji, stari znanci, s građanima. Među njima je Arijana. Borac. I njen muž je. Noge mu pune gelera. Bole ga. Bole ga i leđa. Ali, bore se. Rade. Školuju djecu. Ni hladnoća, niti slaba prodaja ne stoje im na putu da zarade za obitelj. Kaže Arijana da nema puno škole, ali da zna misliti i da ne trpi nepravdu.
A nepravda je svuda oko nje. Najviše je boli težak život boraca. Boli je što pravdu traže na ulici. Boli je i što djeca njenih suboraca imaju sve manje za život. Ruke joj promrzle, ali svima se smiješi i sa svima priča. Najvažnije joj je da djecu iškoluje da se ne muče kao ona i njen muž. A iškolovat ih hoće. Odlučna je u tome, jer škola je djeci važnija od bogatstva. Svako se danas opario, kaže ona, reda nigdje. Vole je svi koji prolaze jer joj vjeruju. A zapravo vjeruju časti i poštenju u njoj.
Evo prije koji dan je došla i 2019. i neka bude sunčana kao i dan kojim je započela. Da vas sve zdravlje prati. Da volite i da vas vole. Da ste okruženi dobrim ljudima i prijateljima bez interesa. Da se ne sekirate na poslu, a ako nemate posao, da ga dobijete. Da vam djeca ne idu iz domovine i da se raduju đačkim uspjesima vjerujući da će ih neko vidjeti. Prepoznati. Da će njihov trud i rad biti baš ono što treba gradu u kojem žive. Da njihovi snovi postanu njihov život. Da vas ne prepadaju drugim oko vas. Da vam drugi i drugačiji bude prijatelj. I vi njemu.
Mala je ovo zemlja za neljubav. Mala je za puno briga. Da nijedan roditelj ne zaplače nad svojim djetetom kojeg više nema. Da strah ne bude životni saputnik. Da zebnja o prijetećem mraku nestane pred odlučnošću onih koji odlučuju. Da politika bude tema u vezi koje se nećete udaljavati od prijatelja. Da prosvjedi budu prošlost, a ne nužnost kojom problem morate riješiti. Da se glas pravde glasno čuje i da se ne moli za nju. Pravda pripada svima.
Nije milostinja za koju se moliti mora. Da ulice budu sigurne, a ljudi koji brinu o njihovoj sigurnosti ne budu tužne priče sa zadnjih stranica novina. Da sve Arijane ove zemlje mogu svojoj djeci dati ono malo što im treba da tiho ne uzdahnu. Da sve Arijane ove zemlje nikad više ne hodaju s ranama i mole za dinar koji im pripada. Da budete radosni i puni snage za sve što poželite da ostvarite. I da, da volite punim srcem. Ljubavi nikad nije viška i nikad je nije dovoljno.
Nove su godine kao vrata koja se otvore. A kad se jedna zatvore starom godinom, nova se otvore. Gledajte kroz njih, a ne u ona zatvorena, jer su se nova otvorila upravo za vas.
