U dva dana s dvije strane svijeta dvije agencijske vijesti: Službenici Policijske uprave Kabul, pod nadzorom Okružnog javnog tužilaštva Kabul, priveli su više osoba s ciljem dokumentovanja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti.
Zbog okupljanja radi napada na višespratnu zgradu vlade, podnesene su krivične prijave protiv dvadeset osoba. Tokom napada poginulo je 29 osoba, a 23 su ranjene. Kraj.
Službenici Policijske uprave Banja Luka, pod nadzorom Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka, priveli su (i polomili ruku) D. D. u Banjoj Luci radi dokumentovanja krivičnog sjela ugrožavanje sigurnosti. Zbog mirnog okupljanja ispred višespratne zgrade Vlade, podnesene su krivične prijave protiv dvadeset osoba. Kraj.
Misteriozni D. D. iz informacije jeste Davor Dragičević, otac mladića Davida Dragičevića, nevine žrtve republičkosrpskog režima. Zbog institucionalne zaštite Davidovih ubica i prikrivanja nalogodavaca jedne brutalne likvidacije, građanski protesti u centru Banje Luke traju skoro tristo dana... A onda je režimu dopizdilo! Izdaje se naredba za brutalno policijsko hapšenje nekoliko desetina sumnjivih lica. Među zatočenima je i ožalošćena Davidova majka Suzana Radanović. Zločinci, dakle, prilično adekvatno zbrinjavaju razorene porodice - sina tako pošalju na groblje, a uništene roditelje iza rešetaka.
Reći ćete, ljudi moji, sličnog čemera i jada nema ni u dalekom Kabulu, kojeg nesreće zastrašujuće ne zaobilaze. Međutim, za razliku od glavnog afganistanskog grada (gdje policija zbilja ima posla s ozbiljnim teroristima), banjalučki organi reda vlastite goloruke građane divljački će hapsiti i proganjati čak i nakon mirnih okupljanja na granitnom platou višespratnog sjedišta režima.
Zamislimo, onda, kako bi tek prošli oni suludi afganistanski bombaši-samoubice da im, nebudiprimijenjeno, životne sudbine određuju i kroje Milorad Dodik i Željka Cvijanović. Radile bi ćuze prekovremeno, bre-esenesde!
Kakvu, dakle, još svinjariju Dodik i njegov režim trebaju napraviti pa da se neko odgovoran od ovdašnjih stranaca, umjesto između prepona, počeše makar iza uha? Jer, toleriranje nasilja podrška je siledžijama! Na čast i na obraz OHR-ovcima i (pre)ostalim licemjerima iz ambasada stacioniranih u Sarajevu.