Ona je aktivistica za prava žena. Uspješna. Poslovna. Hrabra. Uvijek spremna drugima pomoći. Rijetkost među aktivistima u nevladinom sektoru, jer znanje i ideje ne skriva nego dijeli s drugima. Glavni cilj joj je bio povezati žene žrtve nasilja u ratu.
Jednog dana na upit kolege odakle joj tolika snaga i želja da se posveti ženama žrtvama nasilja zastala je i onda tiho, ali odlučno rekla: „Znam kako je to. Iz iskustva.“
Spas izvan kuće
Nastupio je tajac. Nikad i ničim nije stavila do znanja da je i sama žrtva. Dodala je i da veoma dobro zna što znači biti žrtva obiteljskog nasilja i onda počela priču. Udala se veoma mlada. Iz ljubavi. Čiste djevojačke. Rodila dvoje djece. Rat je zatekao s njima dvoma. Malom djecom. Muž na ratištu. Više ga nije bilo kući nego jeste.
Jedne zime su neprijatelji okupirali naselje u kojem je živjela. Bili su bijesni. Divlji. Razuzdani. Nikog nisu štedjeli. Žene posebno. Bila je jedna od žrtava njihovog nasilja. Veli, nikad se nije oporavila, niti će. Vrijeme je odmicalo i rat se bližio kraju. Muž se vratio s ratišta. Ali, to više nije bio isti čovjek. Grub. Agresivan. Odbojan. Ni djeca mu nisu bila izvor nježnosti i ljubavi. Kako su dani odmicali bio je sve grublji. Toliko grub da se morala skrivati od njega.
Godine su prolazile u njenoj tihoj patnji o kojoj nikom nije govorila. Jednog dana odlučila je spakovati kofer sa svojom i dječijom garderobom i potražiti spas izvan kuće. Ljudi oko nje nisu imali razumijevanja. ”Kako će žena otići od muža”, došaptavali su se. No, ona je bila odlučna. Mala podstanarska soba i sve otpočetka.
Tad je odlučila pomoći i drugim ženama koje pate, a šute. Koje drugi ne razumiju. Malo-pomalo postala je prepoznatljiva kao beskompromisan borac u otkrivanju nasilja nad ženama. Nasilja o kojem se uglavnom šuti, jer sramota je reći naglas da on tuče. A mnogi tuku. Ne biraju način kako da povrijede. Nije joj bilo bitno odakle su žene s kojim je surađivala. O kojim je brinula. Sve njih je ista patnja povezivala. Između njih nisu stajale političke partije, vođe, stranačke fotelje. Stajala je čista ljudska patnja i vapaj da izađu iz nevolja koje su ih snašle.
Godinama zajedno rade i pomažu jedna drugoj. Nalaze smještaj za one u najtežim uvjetima i ohrabruju ih kako da se spase od nasilja. Mnogima je uspjelo. One su postale uzor drugima. Ali, postale su i uzor suživota, jer ih nije povezivala strast za političkom moći, nego želja za dostojanstvenim životom.
Mnogi žmire
Danas, ona odlazi u mirovinu. Pitaju je da li je zadovoljna onim što je uradila za radnog vijeka. Veli da nije. Da neće biti zadovoljna dok god postoji i jedna žena koja pati. Dok god postoji i jedna djevojčica izbačena na ulicu da prosi i daje novac starijim. Dok god je i jedna djevojčica žrtva požude nekog starijeg koji nekažnjeno hoda ulicama i vreba novu žrtvu. Veli da nikad nije dovoljno pomagati. Uvijek može i treba više. Dodaje da mnogi žmire i ne žele da vide koliko žena pati oko njih.
Misle da ih se to ne tiče. A tiče, itekako, jer to su njihove sugrađanke. To su žene koje nemaju hrabrost da kažu: „Dosta“. Stoga, i kad ode u mirovinu nastavit će brinuti o drugima, jer briga nije tek puki posao. Briga je dužnost i obaveza. Istina, hrabrost, odlučnost i volja su njeno oružje, a to oružje ne može otići u mirovinu.
Njena borba se nastavlja s istom nepokolebljivošću, ali ne i mržnjom, nego željom da pomogne drugima. Da nečija tuđa djeca ne vide majku koja plače navlačeći rukave svoje haljine da se modrice ne vide. I dodaje da jedan dan u godini, dan borbe protiv nasilja nad ženama nije dovoljan. Svaki dan mora biti međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
