Ako se neko društvo ili neka struktura koja je vodeći ideološki politički faktor u jednom društvu s vremena na vrijeme ne odnosi kritički prema onome što je njena prošlost, odnosno onome što je učinila, ne istraži i ne ocijeni efekte svoga djelovanja, tada se može reći da se ta struktura kreće naslijepo.

Zatvorenih očiju putuje vremenom i historijom koja nam se događa i da se ne treba nimalo čuditi kako društvo u kojem takva jedna struktura predstavlja vladajući faktor i odlučujuću činjenicu koja dirigira životom društva doživljava ne samo velike potrese nego i strahovito velike gubitke.

Raspad Jugoslavije - Bosna najznačajniji problem

Godine 1990. bilo je jasno da je zapadni svijet, prije svega Sjedinjene Američke Države i evropske moćne države, odlučio uništiti evropski komunizam. U azijski komunizam, prije svega kineski, oni se nisu miješali znajući jednu historijsku istinu, da postoje društva koja su neobična, da postoje društva koja se ne mogu mijenjati nekim aktom, tako jedno društvo je kinesko.

Kinesko društvo 6.000 godina postoji kako postoji kineska država, odnosno kinesko carstvo, a osnove njegove strukture ostaju iste. S takvim društvom se upravlja iz nekog određenog centra.

Dakle, postalo je jasno da će biti srušen Sovjetski savez, kao vodeća i noseća sila tog komunizma i da će doći do promjena u svim zemljama u Evropi u kojima je vladao komunizam. Kad se to dešavalo, bilo je jasno da će se to dogoditi i Jugoslaviji.

Nije bilo moguće srušiti komunizam, a da se ne sruši Sovjetski savez. Nije bilo moguće srušiti jugoslavenski komunizam, a da se ne sruši Jugoslavija. Svako ko je ozbiljno razmišljao i ko je razumijevao historijski kontekst u kojem se nalazimo, morao je zaključiti da će se Jugoslavija raspasti, a u slučaju da se Jugoslavija raspada, tada je problem Bosne najznačajniji problem cijeloga ovoga područja. Zašto?

Jer, postoje dvije već konstituirane nacionalne države koje imaju svoje manjine, odnosno veliki dio stanovništva koji živi na teritoriji Bosne i Hercegovine koje su zainteresirane da se Bosna i Hercegovina likvidira kao samostalna država i kao historijski fakt i da se podijeli između te dvije države.

Te dvije države su Srbija i Hrvatska, a te dvije politike ili te dvije političke ideološke orijentacije su srpski i hrvatski nacionalizam. Izuzimajući Sloveniju, a donekle zbog specifičnih okolnosti i Makedoniju, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo nijedne republike u kojoj bi postojala jaka liberalna demokratska sloboda. Glavni protivnik komunizma je bio nacionalizam. I nacionalizam je bio poluga koji je zapadni svijet pokrenuo da se sruši Jugoslavija.

Nacionalističke politike vrlo brzo su razorno djelovale na BiH

Trebalo je odgovoriti na pitanje kako sačuvati Bosnu i Hercegovinu od konsekvenci koje će nastupiti raspadom Jugoslavije, kada će srpski i hrvatski nacionalizam pokazati ambiciju da razbije Bosnu i Hercegovinu i da uzme, eventualno, cijelu njenu teritoriju ili barem najveći njen dio.

Zbog toga je za mene bilo jasno da muslimani koji su u slučaju podjele Bosne i Hercegovine glavna žrtva takve politike moraju, a postali su najbrojnija vodeća sila, odnosno stanovništvo i politički faktor od najvećeg značaja unutar BiH, zauzeti stav u kojem će prva i osnovna ideja biti da se sačuva Bosna i Hercegovina. Ako je mogla da živi 1.200 ili 1.300 godina, mogla je i da preživi raspad Jugoslavije.

Nažalost, tada jedina organizirana politička snaga koja je među Bošnjacima postojala je bila ona koja se okupila oko pokreta Mladih muslimana i Alije Izetbegovića kao njihovog glavnog, da kažem, lidera. Ta struktura je stala na stanovište da se muslimani ponašaju kao nacionalna stranka i to nacionalna stranka koja će djelovati na teritoriji cijele Jugoslavije.

Zbog toga su odlučili da formiraju stranku na cijeloj jugoslavenskoj teritoriji, čime su zapravo uputili poziv srpskom i hrvatskom nacionalizmu da formira svoje filijale na teritoriji Bosne i Hercegovine. Tako je Bosna i Hercegovina uvučena u neksus nacionalističkih politika koje su, kako se pokazalo, vrlo brzo djelovale na Bosnu razorno, jer su sporazum tri nacionalne stranke o preuzimanju vlasti u Bosni i Hercegovini i podjele vlasti, a to znači podjele vlasti ne samo u političkom segmentu nego i u svim drugim segmentima života bosanskoga društva - privredi, nauci, kulturi, školstvu, prema utvrđenim kontitativnim odnosima 5, 4, 3...

Tako su stvoreni svi uvjeti da nacionalne političke stranke koje su, osvojivši vlast, dobile instrumente vlasti u svoje ruke postave, odnosno započnu s realizacijom programa nacionalizacije, odnosno teritorijalizacije svoga udjela, udjela svoje nacije u vladavine Bosne i Hercegovine.

Tada su započele da se stvaraju tzv. pokrajine, Herceg-Bosna, srpske pokrajine, srpske regije itd., jedino Bošnjaci nisu mogli i nisu stvarali takve regije jer su Bošnjaci bili narod koji je bio u najvećoj mjeri dislociran, odnosno Bošnjaci su u većim i značajnijim aglomeracijama živjeli na 92 posto bosanske teritorije, dok su Srbi živjeli na 80 posto te teritorije, a Hrvati na mnogo manjem dijelu, nešto više od 40 posto te teritorije.

Dakle, Bošnjaci nisu mogli formirati nikakvu zasebnu bošnjačku regiju, a Srbi jesu, i zato su nastale srpske regije kao i Herceg-Bosna, kao regije u kojima je vlast postajala. Ne samo da je politička vlast bila u rukama hrvatskih nacionalnih stranaka nego je ukupna vlast, ukupno funkcioniranje, naprimjer privreda je počela da se uključuje u sistem hrvatske ili srpske privrede, školstvo je počelo da se uključuje u iste takve sisteme itd., i počela je jedna unutrašnja, postepena destrukcija strukture Bosne, njenog načina života u kakvom smo živjeli tada.

Očito je postalo jasno nakon godinu da se situacija kreće vrlo loše i da je odluka da vlast u Bosni i Hercegovini ne preuzme jedna općebosanska stranka, koja bi se zalagala za očuvanje Bosne i Hercegovine, a koja je mogla da dobije izbore, bila prva velika greška bošnjačke politike.

Odbijanje bošnjačke političke strukture da se izađe iz Jugoslavije

Drugom velikom greškom bošnjačke politike može se kvalificirati odbijanje vodeće bošnjačke političke strukture da se izađe iz Jugoslavije zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom. Naime, Slovenija i Hrvatska su odlučile da zajednički izađu iz Jugoslavije i da tim zajedničkim izlaskom u većoj mjeri vežu evropske, pogotovo katoličke sile za svoju budućnost. Odnosno da ih dovedu u situaciju da budu prisiljene garantirati sigurnost i opstanak i Slovenije i Hrvatske kao države. Ta mogućnost se pružala i Bosni i Hercegovini koja je mogla zajedno s Hrvatskom i Slovenijom da izađe iz Jugoslavije jednom deklaracijom kakvu su donijeli Slovenija i Hrvatska i zajedničkim istupom.

Pogotovo što je tada bila predložena formula da te tri države proglase zajedničko istupanje i s druge strane proglase i konfederaciju u koju bi pozvali i Srbiju i Crnu Goru ukoliko žele. Ta solucija je odbijena zbog toga što su vodeći faktori tadašnje bošnjačke politike smatrali da imaju dovoljno garancija za opstanak Bosne i Hercegovine ukoliko ostanu u Jugoslaviji, bez obzira na istupanje Hrvatske i Slovenije.

To je bio dosta rizičan potez, pogotovo što je rečeno da Bosna i Hercegovina ima sve garancije od srpskih političkih faktora za njen opstanak. Svako ko razumno analizira stvari mora zaključiti da je srpska politika pošla putem koji će je dovesti do onoga što se na kraju i desilo, a to je do agresije na Bosnu i Hercegovinu, i da su sva uvjeravanja o tome kako je Bosna sigurna ukoliko ostane u Jugoslaviji zapravo samo pusta priča.