Na zapadnom Balkanu opet vrije kao u pretis loncu. Vatra se loži u Srbiji, a svako malo plameni jezičak probije negdje u susjedstvu. Danas je vruće na Kosovu, jučer je bilo u Makedoniji ili Hrvatskoj, prekjučer u Crnoj Gori, a već sutra požar može buknuti u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nedavno je u intervjuu za francuski „Figaro“ ustvrdio da takav razvoj situacije daje polet pristalicama „velike Srbije“, upozoravajući da je retorika koja dolazi iz Beograda opasna u vremenu nestabilnosti.
I doista, ako imate priliku da gledate srbijanske televizije s nacionalnom frekvencijom ili čitate tiražne tabloide čije naslovnice vrište s okolnih trafika, jedina paralela koja vam se nameće jesu devedesete godine prošlog stoljeća i medijska scena koja je prethodila Miloševićevom ratnom pohodu na susjedne zemlje.
Ako pritom na čelu Srbije imate čovjeka koji se, u prepoznatljivom Miloševićevom stilu, ponaša kao piroman u odijelu vatrogasca, slika je kompletna. I Vučić, naime, javno poziva na mir i stabilnost, a istovremeno službe i parapolicijski elementi koje kontrolira vršljaju na sjeveru Kosova, prave nered i lom u makedonskom Sobranju, kriju organizatore neuspjelog puča i atentata na Milu Đukanovića u Podgorici, pokušavaju skrojiti novu vlast u BiH po svojoj mjeri...
Krug se tako zatvara. Miloševića više nema, ali su tu njegovi najbolji učenici: od Vojislava Šešelja, preko Tomislava Nikolića, do Ivice Dačića i spomenutog Aleksandra Vučića. Svi oni, bez uvijanja, danas šalju zlokobnu poruku i građanima Srbije, i svojim susjedima, i svom političkom ocu: Mirno spavaj, Slobodane, sve je mračnije.
