U Bosni i Hercegovini termin zemljaci uobičajen je i korišten kao riječ koja označava da dva čovjeka ili dvije grupe ljudi žive na jedinstvenom užem prostoru. Tako su, naprimjer, zemljaci Krajišnici, oni koji žive u zapadnoj Bosni, Posavini ili oni koji žive u Hercegovini itd.

Ja sam se s terminom zemljaci susreo u Beogradu kada sam upisao studij filozofije i kada sam iz radoznalosti i potreba da pratim historiju antičke filozofije počeo odlaziti na predavanja klasičnih jezika. Ta predavanja držala su dva čovjeka, jedan se zvao Milan Budimir, a drugi Đuro Gavela.

Priča o Krajišnicima i Milošu Obrenoviću

Istovremeno, upisujući filozofiju po tadašnjem programu koji je važio u Beogradu, bio sam obavezan i da slušam predavanje iz nacionalne historije koje je držao poznati historiograf i političar Vasa Čubrilović. Na taj način desilo se da sam slušao predavanja tri čovjeka za koja se ispostavilo da su moji zemljaci.

Naime, na predavanjima o periodu kada je u Srbiji vladao Miloš Obrenović, a poznato je bilo da je Čubrilović bio veliki stručnjak za taj period srpske historije, rekao je da „mi u Krajini znamo šta je značila Miloševa politika i da smo reagirali na Miloševe akcije na taj način da smo i mi zatražili ono isto što je Miloš zatražio od sultana, to jest autonomiju“.

Čubrilović me upitao: „A kako se ti, mladiću, zoveš?“, na šta sam ja odgovorio da se zovem Muhamed Filipović. On me je na to upitao: „Od kojih si ti Filipovića, glamočkih ili ključkih?“.

Odgovorio sam: „Ključkih, jer sam porijeklom iz Sredica“. On je rekao: „Pa mi smo zemljaci, mladiću. Ja sam iz Sratkova, moji su porijeklom Čubrilovići odatle, prve smo komšije, a, osim toga, i ti i ja pripadamo dvjema najpoznatijim porodicama, Čubrilovići su najpoznatija srpska porodica u našem kraju, a vi Filipovići muslimanska. Znači, mi smo ne samo zemljaci nego i plemenitaši.“

Zanimljiva predavanja Milana Budimira

Naravno, ta njegova primjedba izazvala je smijeh među studentima, ali su me počeli zvati zemljak. Uskoro, međutim, od interesantnih predavanja Milana Budimira, koji je bio slijep, čovjek se nije mogao odvojiti slušajući ga. Moja je želja bila da upoznam nešto bolje antički svijet, pa i da mi zvuk grčkoga jezika uđe u uši kako bi bolje mogao razumijevati i započeti studij antičke filozofije koju je predavao Dušan Nedeljković. Ali mi nismo slušali njegova predavanja, nego smo odlazili na predavanja Miloša Đurića, koji je predavao grčku klasičnu literaturu i unutar tog kursa on je držao predavanja i o brojnim filozofima iz grčkoga perioda.

Tako sam došao u kontakt s profesorom Budimirom, za kojeg se također ispostavilo da je moj zemljak, jer je on, naime, bio porijeklom iz Mrkonjić-Grada, odnosno Varcar-Vakufa. To se ispostavilo u razgovoru kada sam mu rekao da sam porijeklom iz Ključa, odnosno iz Sredica, a on mi je na to rekao: „Pa mi smo zemljaci“, ja sam iz Mrkonjića i mi smo Budimiri odatle, a moji rođaci i danas žive tamo.“

Slučaj se desio da sam ja odlazio, ne samo na predavanja profesora Budimira nego i profesora Gavele, kada se ispostavilo da je i profesor Gavela, ustvari, naš zajednički zemljak jer je porijeklom iz Petrovca.

Naime, ja sam ga pitao šta je njemu u rodu poznati dramaturg i režiser Branko Gavela, na što mi je on rekao da mu je to rođeni brat i da su obojica porijeklom iz Petrovca. Pitao me: „Jesi li ti od ključkih Filipovića“?, rekoh: „Jesam“, kaže: „Mi se međusobno znamo dobro, jer su veze među nama dugotrajne“.

Rasadište ljudi od velikog talenta i značaja

Tako se ispostavilo da su u jednom momentu na beogradskom Filozofskom fakultetu na historiografiji, grčkom i latinskom jeziku djelovala trojica Krajišnika, Vasa Čubrilović, Đuro Gavela i Milan Budimir, a da je njihov slušalac bio, također, jedan Bošnjak, Krajišnik, a to je Muhamed Filipović.

Ova situacija je obilježena na taj način što su mene mnogi nazivali „Đe si, zemljače“, a profesor Čubrilović me je neprestano oslovljavao sa zemljače.

To govori o činjenici da je prostor o kome se radi, a to je Krajina i prostor između Vrbasa i Une, ustvari prostor gdje je nastajao veliki broj značajnih intelektualaca. Slikara naprimjer, poput Jovana Bijelića, Muhameda Kulenovića ili Hakije Kulenovića, Mersada Berber, zatim muzičara kao što je Vuk Kulenović, književnika kao što su Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić i drugi značajni književnici koji se javljaju na tom prostoru, a kao što se vidi i značajnih naučnika.

Dakle, da taj prostor proizvodi ljude snažnih duhovnih interesa koji su doprinijeli našoj nauci i kulturi, dali vrlo visoke doprinose i učinili da taj kraj ne može da se smatra nikakvom zaostalom provincijom, nego jednim rasadnikom ljudi od velikog talenta i značaja.