Opravdano je biti zabrinut nad ovim američkim predsjednikom, jer Donald Tamp (Trump) se iz Pariza, s proslave stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, vratio u Vašington “na novom nivou ludosti”, kako su to opisali američki mediji. Najopasnije su njegove ambivalentne poruke o budućnosti atlantizma, na kojem počiva, ako ne svjetski, onda evropski mir sigurno.
Zato je puko budalasanje razmatrati zašto se Aleksandar Vučić s iste komemoracije vratio u Beograd iznenađen i uvrijeđen, jer ispod Trijumfalne kapije nije dobio mjesto u prvom redu, među pobjednicima.
Nepodnošljiva lakoća podmetanja
Pravo je čudo da je čak natjerao i predstavnike jedne ozbiljne diplomatije kakva je francuska da mu se zbog toga izvinjavaju. I da prestižni „Figaro“ usred Pariza piše kako su domaćini zabrljali?!
Čini mi se da je ipak više onih koji vjeruju kako Francuzi ipak nisu pogriješili zato što su srbijanskog predsjednika smjestili na (povijesno) začelje.
Vučić se naprosto još nije opasuljio pa je uoči odlaska u Francusku, na poligonu "Pasuljanske livade", gdje je srbijanska vojska održala manevre, (opet) počeo zveckati oružjem i hvaliti se kako je Srbija, nakon svega, vojno najsmrtonosnija država u okruženju. Radovao se kao malo dijete dok su srpske tobdžije gađale zamišljene mete s vatrenom silom koja može sravniti sa zemljom “pola brda”, kako je to Vučić egzaltirajuće i uzvikivao.
Mene je to odmah podsjetilo na srpske topove iznad Sarajeva.
Da ironija bude veća, manevri su održani pod motom “Vek pobednika 1918-2018”?!
Ne, Srbija nije bila na strani pobjednika prije sto godina, već na strani zbunjenih i poraženih. Srpske vlada i vojska su zbog poraza i protjerane preko Albanije u Grčku, gdje su ih nakon velikog lobiranja saveznici ponovo amnestirali i uključili u izgradnju “nove Evrope”. Da bi u martu 1941. godine srbijanski Knez Pavle potpisao s Hitlerom trojni pakt uz italijanskog fašistu Musolinija i japanskog cara Hirohita. Oni definitivno nisu bili na strani pobjednika.
Uostalom, Beograd je bio jedina evropska prijestolnica u kojoj su od 1941. do 1944. godine radila četiri koncentraciona logora: Banjica, Sajmište, Topovske šupe i Milišića ciglana.
Hegemonistički apetiti prema Albaniji
Zato je pogrešna teza da je Vučić trebao sjediti među onima koji su doživjeli katarzu pobjede, ali još više poraza, znajući kako je Prvi svjetski rat započeo – nakon atentata u Sarajevu (1914). Duga je to priča. Ostalo je historija!
Da nije bilo njenih hegemonističkih apetita prema Albaniji, koju je Zapad tada formirao u ovim granicama, i turskoj administrativnoj pokrajini Kosovo, koje je tada, tek 1912. godine Srbija iz svoje mitologije dobila kao teritorijalni, a ne nebeski dar od raspadajuće Otomanske imperije, Prvi svjetski rat bi možda imao sasvim drugačiji završetak, posebno za Srbe. Ali i za njihove žrtve, recimo, one u Crnoj Gori i Makedoniji.
Doduše, Srbija je za tu svoju avanturu platila skupu cijenu u ljudstvu i resursima, pa se baš zato ne smiju zaboravljati povijesni fakti, dok ovdašnji mediji trube o uvrijeđenosti Beograda i francuskoj ujdurmi.
A platili su i mnogi drugi; od 1914. do 1918. poginulo je više od 12 miliona Rusa i po osam miliona Francuza i Engleza. Prvi svjetski rat odnio je ukupno 37 miliona života. U tom je ratu, ko bi rekao, mobilizirano i oko četiri miliona Amerikanaca da bi njih 116.708, reklo bi se ni krivih ni dužnih, izgubilo glavu ratujući za slobodu drugih ne na svom kontinentu.
No, pogrešna je i teza prema kojoj broj poginulih iz jedne zemlje treba biti kriterij za amnestiju nasljednika minulih političkih grešnika.
Denacifikacija Srbije prvo
Zaboravio je predsjednik Srbije da on ipak nije isto što i njemačka kancelarka Angela Merkel. Iako je Njemačka bila gubitnica i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, ona je prošla kroz proces denacifikacije, dok je Srbiji oprošteno. Kroz taj proces Srbija, nažalost, nije prošla ni nakon posljednjeg rata protiv Bosne 1995. i Kosova 1999. godine.
“Denacifikacija” je po definiciji bila legalno, političko i svako drugo uklanjanje predstavnika nacista iz svih sfera njemačkog društva, odmah poslije Drugog svjetskog rata. Sve su započeli Amerikanci kada su u Pentagonu, još 1943. godine, osmislili tu kovanicu. Vašington je isprva želio da to ograniči na uski krug Hitlerovih pomagača. Ali, uskoro su uvidjeli da im trebaju veće makaze, pa je kroz proces denacifikacije za nekoliko godina prošlo 45 miliona Nijemaca.
Amerikanci navode i da je 8,5 miliona Nijemaca, skoro 10 posto njemačkog naroda, bilo učlanjeno u Naci partiju; oko 25 miliona su bili članovi njemačkih radničkih sindikata kao simpatizeri Hitlerovog režima. Tu je i 17 miliona Nijemaca razvrstanih u razne organizacije poput “Lige njemačkih žena ili Hitlerove mladeži, uključujuči i industrijalce i monstruozne doktore preko kojih su nacisti vladali i sijali teror.
Zbog degutantne žalopojke o Vučićevom začelju u Parizu, nameće se i pitan jekoliko je, recimo, Srba podržavalo Slobodana Miloševića uoči posljednje serije balkanskih ratova u kojima su samo srbijanski vojnici ratovali u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu, a ne obrnuto.
Da se sad ne vraćamo opisu zločina koje je, već na početku Prvog svjetskog rata počinila srbijanska vojska, kako je to u „New York Timesu“ opisao Dimitrije Tucović, (autor knjige “Srbija i Albanija”), prije nego što ga je 20. novembra 1914. godine pojeo mrak, u bici na Kolubari, u uniformi rezervnog oficira kraljevske vojske.
Prema njemu se sve manje nazivaju ulice u Srbiji. Opasni su još sokaci balkanski!