Sarajevo. Radićeva ulica. Bila je to tiha i mirna ulica osamdesetih godina. Svega jedan mali kafić okupljao bi tinejdžere iz ulice. Usred ulice otvoren je butik sa skupocjenom garderobom, a ispred butika svaku večer stajao je policajac pozornik.
Mladost koja bi se vraćala noću iz nekog gradskog druženja bila je spokojna kad bi vidjeli pozornika ispod svjetiljke. Ničega ih nije tada bilo strah. Lokalni mangupi su ga se bojali i nije im padalo na pamet da urade nešto što ne treba. Danas je to ulica puna, prepuna kafića, a na mjestu butika nalazi se kultna gradska knjižara. Pozornika više nema na tom mjestu.
Policajci su rasuti po gradu i bore se, ne više s lokalnim mangupima, nego s neljudima koji ne prežu ni od čega. Ne prežu čak ni da ubiju policajca. Onako, iz obijesti. Prije neki dan Sarajevo je osvanulo tužno. Ubijena su dva policajca na radnom mjestu. Tog dana nije samo Sarajevo bilo tužno, isprepadano, izgubljeno i zatečeno nego je i cijela BiH bila u šoku i nevjerici.
Ugašeni životi dva mlada čovjeka, Adnana i Davora, ujedinili su barem na jedan dan Bosnu i Hercegovinu. Proglašen je dan žalosti u cijeloj zemlji. Jedan drag prijatelj mi je tad rekao: „Ne, nije u cijeloj BiH, nego u RS, u FBiH i Distriktu. U RS su javili baš tako, a ne da je u cijeloj BiH. Ne veličaj.“ „Nije li to ipak cijela BiH?“, upitah ga. Bila sam zatečena čime se on bavio. Što je primijetio i da li je uopće trebalo da primijeti išta drugo osim suosjećanja.
Bitno je da su Banja Luka, Tuzla, Grude, Gacko, Sarajevo i svi ostali gradovi bili na isti način tihi tog dana. Najmanje je bitno kako je informacija objavljena. Prošao je dan žalosti, ljudi su se vratili svakodnevnoj rutini, a obitelji ubijenih policajaca tek tad shvatile što im se desilo. Tuga, neizreciva i sklonjena u njihova četiri zida postala im suputnik u svakodnevici.
Nekoliko dana nakon toga u jednom sarajevskom naselju kasno noću prolamala se muzika i galama. U nekakvom iznajmljenom prostoru na terasi u visokom prizemlju. Susjeda je pozvala policiju da provjeri o čemu je riječ i umiri osobe koje su stvarale buku. Ma nije prošlo niti pet minuta patrola je već bila na licu mjesta.
Lupali su po rešetkama balkona, ali nitko ih nije čuo. U jednom trenutku policajac je preskočio zid koji je dijelio balkon od ostatka zgrade i otišao direktno pred vrata odakle je dolazila galama i zalupao. Nisu čuli. Ponovio je to nekoliko puta i konačno sve se stišalo. Njih desetak je moralo odmah napustiti taj prostor, a policajac s kolegom, koji je sve vrijeme bio s njim, napustio je to mjesto.
Susjeda je primijetila da su policajci imali pancirne prsluke i bili obučeni kao da je vanredno stanje. Rastužilo ju je to što je vidjela. Sjetila se policajca pozornika koji bi samo u košulji stajao na svom radnom mjestu, a imao je autoritet. Onda se sjetila Adnana i Davora kojih više nema i pomislila na dva policajca koja su odmah stigla u njeno naselje da pomognu građanima. U gluho doba noći. Hrabro krenuli ka nepoznatoj grupi.
A obučeni kako bi maksimalno bili zaštićeni od, ne daj Bože, nevolje. Nazvala je ponovno policiju, ali ovaj put da zahvali na brzom dolasku patrole i izrazi svoje suosjećanje s policajcima čiji životi su na crti ispred građana i onih s druge strane reda i zakona. Rekla im je: „Ne mogu nagraditi, ali mogu zahvaliti. Ponosna sam na vas!“
