Uskoro na bosanskohercegovački politički teren istrčava novi sastav državnog Predsjedništva. Milorad Dodik, Željko Komšić i Šefik Džaferović zaklinju se da će „savjesno obavljati dužnost, poštovati Ustav BiH, provoditi Opći okvirni sporazum za mir i njegove anekse u cijelosti, štititi i unapređivati ljudska prava i osnovne slobode, te brinuti o interesima ravnopravnosti svih naroda i građana“.
Tako nam Bog pomogao, Allah nam se smilovao!
Budući da ostvaruje rekordni treći mandat, pretpostavlja se da je Komšić već savladao tekst zakletve. Gradivo malo teže liježe Dodiku i Džaferoviću, ali u svakom je slučaju ohrabrujuće kako će trojica veličanstvenih dvadesetog novembra ove godine biti zajedno skupa u dobrostojećoj austrougarskoj građevini na sarajevskoj adresi Titova 16.
Nema, dakle, najavljivanih skajpova, ni video linkova, iz Banjaluke ili bespuća obližnje Lukavice, kojim se u predizbornoj kampanji razbacivao srpski član kolektivnog šefa države. Istina, Dodik će svoju prvu, poprilično neustavnu zakletvu (kao kravi sijeno) položiti u Narodnoj skupštini Republike Srpske, gdje ga očekuju novi poslanici entitetskog parlamenta te nasljednica na predsjedničkoj funkciji Željka Cvijanović.
„Odgovaram samo srpskom narodu i srpskoj republici“, provocira srpski šef. „Pozivam Kolindu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića da nam dođu u zvaničnu posjetu“, podkebava građanin Hrvat. „Tužit ću Vladu RS-a jer me povezuje sa ratnim zločinima i mudžahedinima“, zakuhava sumnjivo špijunsko lice.
Tri člana, tri priče, tri strana jezika.. Krenuli su žestoko, neracionalno i, kako se kaže, dijametralno suprotno, a da nisu još ni zasjeli u fotelje. Blago nama koji imamo dovoljno razloga za opravdanu strepnju od izvjesne gore budućnosti!
I dok se za nove predsjednike i pripadajuću savjetničko-ublehašku svitu prostrani kabineti pospremaju i čiste, pituraju i kreče, Komšić je, ničim izazvan, skoknuo do Zagreba. Tamo je nabrzinu ručao i popio dv'je-tri sa besposlenim umirovljenikom Stipom Mesićem, valjda jedinom osobom iz političkog lagera susjedne države koja mu se javila na telefon. Naravno da je apsolutno nevažno o čemu se pričalo u tišini renomiranog restorana. Baš kao što je besmisleno i Komšićevo srljanje u jedno veliko zagrebačko ništa...
