Među svim diplomatima s kojima smo tokom rata i pregovora u miru dolazili u dodir svojom bizarnošću, s jedne strane, i bezobzirnošću s druge, isticao se Dejvid Oven (David Owen), poznat kao Lord Oven.

Kada je londonska konferencija odlučila da se organiziraju i započnu pregovori o uspostavljaju mira na tlu Bosne i Hercegovine imenovala je dvojicu kopredsjedavajućih te konferencije, od kojih je jedan bio Sajrus Vens (Sirus Vance), nekadašnji ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država, vrlo uljudan, smiren i distingviran gospodin koji se nije nametao niti je pokazivao bilo kakvu tendenciju da svoja gledišta promovira i nameće kao kriterije za raspravu i odlučivanje o pitanjima o kojima je bila riječ.

Imali smo iluziju

S druge strane, drugi kopredsjedavajući bio je nekadašnji predsjednik Liberalne stranke Velike Britanije koji je svoju stranku podijelio i osnovao Socijaldemokratsku stranku, a zatim tu stranku jednostavno kao dar poklonio Džonu Mejdžoru (John Major), očekujući da zauzvrat dobije položaj guvernera Hong Konga, tada najunosniji položaj među svim mogućim koje je Velika Britanija dodjeljivala zaslužnim Britancima.

Prije početka samih pregovora, kada se saznalo ko su kopredsjedavajući, Adil Zulfikarpšić, koji se na neki način umiješao u procese pregovora, jer je smatrao da ima pravo da bude obaviješten o tome šta se zbiva, rekao je da poznaje dobro Lorda Ovena iz liberalnih krugova, odnosno uprave ili glavnog vijeća Liberalne internacionale i da se radi o jednom demokrati, čovjeku slobodnih pogleda, od kojeg se može očekivati dobro.

S tom iluzijom mi smo pristupili prvim pregovorima, odnosno otvaranju pregovora u Ženevi kada su dvojica kopresjedavajućih dali kratke izjave, odnosno kada je Sajrus Vens svoju izjavu ograničio na to da poželi dobrodošlicu prisutnima i s druge strane da izrazi uvjerenje da će pregovori biti uspješni i dovesti do mira u Bosni i Hercegovini.

Lord Oven je, s druge strane, smatrao za potrebno da održi jedan govor u kojem je ponovio općepoznata mjesta o potrebi mira, saradnje itd., bez spominjanja pravog zadatka konferencije i obaveza koje je dobila na londonskoj konferenciji, a koja je odlučila o njenom uspostavljanju.

Taj početni korak koji je napravila konferencija bio je na neki način kompromitiran i činjenicom da su tom prilikom nama predstavljeni eksperti i to Marti Ahtisari (Martti Ahtisaari), finski diplomata koji je bio poznati stručnjak za ustavnopravna pitanja te poznat i kao saradnik Ujedinjenih naroda u izgradnji ustavnog poretka i stvaranja države Namibije, kao i doktor Sas, također vrlo ugledni pravnik i stručnjak za ustavno pravo koji je zajedno sa Ahtisarijem sudjelovao u formiranju namibijske države, odnosno stvaranju njenog ustavnog poretka.

Činjenica da su nam na početku rada konferencije predstavljena dvojica eksperata za ustavnopravna pitanja na neki način kod mene je izazvala sumnju da se zapravo ne radi o konferenciji koja treba da obustavi rat i donese mir, odnosno ostvari zaključak londonske konferencije na kojoj je rečeno da se mora prekinuti rat i vratiti stanje „quo ante“, odnosno stanje kao što je prije rata bilo, nego da se radi o nekom dubljem zahvatu koji je na tragu engleske politike koju je najavio još Lord Karington (Carrington). To je značilo da se bude na tragu podjele teritorije Bosne i Hercegovine i da se tako ostvaruje nekakav mir, naravno što nije bilo moguće s obzirom na cjelokupnu historiju i karakter bh. prostora i značenja bosanskohercegovačke države.

Naime, bilo je proturječno da jedna institucija kao što je Organizacija Ujedinjenih naroda i druga institucija kao što je Evropska unija zahtijevaju da se stanje vrati „qou ante“, a da to ne bude stanje koje je narušeno ratom, odnosno agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo moguće pretpostaviti da bi neko mogao pod stanjem „qou ante“ zamisliti vraćanje na stanje kada Bosna i Hercegovina nije bila priznata kao nezavisna i jedinstvena država sa svojim ustavnim poretkom i sistemom vlade pod kojim je uvjetima ona i primljena za članicu Ujedinjenih naroda.

Međutim, trebalo je očekivati da se vidi kako će se nastaviti dalje.

Priznati disidente

Proces pregovora je tekao ustvari na taj način da su nas pokušavali uvjeriti kako treba mi da se sporazumijemo međusobno, a to je značilo da država Bosna i Hercegovina i njeni najviši organi, Predsjedništvo, Vlada i Skupština, priznaju disidente. Dakle, da priznaju dvije strane koje su izvršile agresiju na BiH stvarajući zasebne državno-pravne jedinice, odnosno teritorije na tlu Bosne i Hercegovine, kao ravnopravne partnere u zahtjevima i pravima, odnosno kao faktor koji ulazi u raspravu i pregovore s istih pozicija kao i sama država BiH.

Naše stanovište, i u tome smo u početku bili svi jedinstveni, a naša delegacija je funkcionirala na čelu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem i trojicom članova među kojima su bili Mirko Pejanović, Miro Lazović i Muhamed Filipović, dok je četvrti član Mariofil Ljubić bio odmah isključen sa zahtjevom hrvatske strane da nema pravo da predstavlja Hrvate u zajedničkoj delegaciji.

Dakle, postavilo se pitanje da li mi trebamo pregovarati s onima koji su se digli protiv ustavnog poretka BiH, koji su započeli s ratom i ubijanjem građana kao ravnopravnim partnerima i da priznamo da su imali pravo, odnosno da su postojali uzroci za njihovu pobunu, što bi moglo biti protumačeno kao razlog za nekakav građanski rat, što je bilo apsolutno neistinito i nemoguće, jer nikakvih diskriminacija prema Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije bilo.

Zbog toga smo mi odlučili da čvrsto stojimo na stanovištu da je zadatak konferencije da iznudi prekid ratnih operacija i otpočinjanje pregovora unutar institucija BiH uz asistenciju i pomoć, odnosno uz, da tako kažem, izvjestan pritisak međunarodnog faktora da se odgovarajući sporazum o tome postigne.

Kako su se pregovori odvijali, a nije moglo biti napretka, dogodilo se i to da je u jednoj situaciji kada je ministar vanjskih poslova naše zemlje Haris Silajdžić izložio našu poziciju Lord Oven reagirao vrlo vehementno i bezobrazno, te je Silajdžiću grubo odgovorio: „Šta vi hoćete, šta želite, kakva vam je pozicija, gdje vam je teritorija, šta kontrolirate, šta imate u rukama, vi ne možete postavljati uvjete“ itd.

Bilo je to prije svega s njegove strane grubo, nedozvoljeno, nediplomatski i bezobzirno. S druge strane, on nije imao nikako pravo da na taj način govori s jednom državnom delegacijom i ministrom vanjskih poslova jedne države, jer je on bio jednostavno samo činovnik međunarodne zajednice koji je imao ulogu posrednika, a ne diktatora.

Zbog toga sam ja vrlo oštro reagirao na njegov govor rekavši mu: „Gospodine Oven, vi nemate pravo da na takav način razgovarate s ministrom vanjskih poslova naše države, molim vas da se izvinite“, na što on nije imao odgovora. Zapravo, znao je da je napravio veliku grešku u koracima i da je sebi dao pravo koje ne postoji ni u bečkim konvencijama, niti u bilo kakvom međunarodnom dokumentu koji bi ga na takvo ponašanje ovlastio.

Stoga je izbjegao da odgovori na moju repliku i upozorio je mene da ga nisam oslovio kako treba, odnosno nisam ga oslovio sa Lorde Oven. Ja sam na to njemu replicirao, rekavši: „Gospodine Oven, vi nemate pravo da se ponašate prema nama na taj način, mi smo nezavisna država, mi smo članica Ujedinjenih naroda, mi imamo sva prava, a ovo što vi prigovarate je odbrana prava sile da diktira uvjete. Smatram da se vi morate izviniti!“ Na što je on opet odgovorio da ga nisam pravilno oslovio sa Lorde.

Naravno da ga nisam želio tako osloviti, jer cijenim instituciju lordstva i plemstva, pa sam mu rekao: „Gospodine Oven, nama je poznato da ste uslugama koje ste učinili Džonu Mejdžoru, predavši mu svoju stranku, dobili najniži stupanj plemićkog reda u Velikoj Britaniji, odakle ste postali baronet, a sva britanska štampa naveliko piše da ste namjeravali da dobijete položaj guvernera Hong Konga, ali da vam se to izjalovilo pa je to dobio neki zaslužni konzervativac, a vi ste kao utješnu nagradu dobili kopredsjedavanje ovom konferencijom, što vam donosi veliki dohodak, ali ne daje pravo koje vi sebi uzimate i mi nećemo sa vama da razgovaramo!“

Moja sreća je bila da se tadašnji ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić potpuno složio sa mnom i kad sam rekao: „Mi nećemo više sa vama razgovarati“, ustao je i on i ostali članovi i napustili smo salu.

Shvativši da je napravio veliki gaf, diplomatski i pravni, takozvani Lord Oven je potrčao za nama moleći nas da se vratimo da nastavimo razgovor, na šta smo mi odgovorili da ne želimo i da nemamo vremena za njega, da imamo druge angažmane i neka se iz njegove kancelarije sutra najave nama pa ćemo razgovarati o tome kad možemo uopće razgovarati.

To iskustvo nas je upozorilo odmah da je Lord Oven tipični engleski diplomata, odnosno da je on čovjek koji se ne ustručava da svoju nekompetenciju, nestručnost, nepoznavanje stvari, nepoznavanje predmeta, nepoznavanje odnosa prikriva arogancijom i bezobrazlukom, odnosno ucjenjivačkim pristupom.