Mnogi misle da je to bio prst sudbine ili osveta neba, šta li već, kada je predsjednik Donald Tramp (Trump) ove sedmice zakasnio na otvaranja glavne debate u okviru 73. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.
Zato je, prema pravilima UN-a, svoje drugo obraćanje, a tradicionalno je to uvijek poslije predsjednika Brazila, morao prepustiti kolegi iz Ekvadora. Tako se Lenin Moreno, predsjednik ove latinoameričke zemlje, u invalidskim kolicima, jer je djelimično paraliziran, obratio svjetskoj asambleji naroda prije američkog predsjednika.
Bankrot socijalizma
Bilo je tu dodatnog simbolizma što je Lenin Moreno na govornicu svjetskog parlamenta stigao u kolicima, jer u UN-u se, osim borbe za jednakost spolova, podjednako vodi i kampanja za prava ljudi s invaliditetom. To bi, valjda, trebalo biti važno za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini, kojima je minuli rat i na taj način fizički naudio.
Diskusija u UN-u ubrzo se rasplamsala na ideološkoj osnovi. Mnogi Latinoamerikanci, Afrikanci, nešto manje Azijci i gotovo nijedan Evropljanin (?!) gotovo zanosno su hvalili socijalne vrijednosti koje je predsjednik Tramp prilično prizemno okarakterizirao kao propali koncept socijalizma i komunizma.
Predsjednik Tramp je govorio o tome kako je više od dva miliona ljudi moralo pobjeći iz Venecuele zbog preteških nameta koje su im zadali “socijalistički režim (predsjednika) Madura i njegovi kubanski sponzori”, pretvarajući tu nekad jednu od najbogatijih zemalja na svijetu u ljudsku tragediju.
Danas je socijalizam bankrotirao gurajući ljude u zemljama gdje se primjenjuje u “užasno siromaštvo”, rekao je Tramp u UN-u, hvaleći ujedno uspjehe svoje (kapitalističke) administracije, rekordnu uposlenost, smanjenje poreza, gotovo med i mlijeko u Americi otkako je on postao šef Bijele kuće.
U isto vrijeme, predsjednik kao da je zaboravio da se u Americi povik javnosti (public outcry) nastavlja upirući da dokaže kako nije svima isto i jednako dobro, te da mnogi pate, sastavljajući kraj s krajem, radeći po dva posla, bez slobodnog vikenda. Baš kao u (bosanskim) vicevima u Americi, po kojima vam ovdje trebaju samo kaput i pidžama, jer radite od zvijezde do zvijezde, a ostalo je Diznilend.
Šalu na stranu, ne može se, naravno, uporediti stanje sloboda i građanskih prava u Americi, koja su zagarantirana ne samo ustavom i zakonima već i brojnim aktivnostima javnosti, uključujući i slobodu tiska, s državama iz kojih emigranti bježe u obećanu zemlju. Ali, ne da bi postali ekonomski ili dužnički robovi, već slobodni ljudi! Vjerujem da je nama, Bosancima, ovo drugo već uspjelo u Americi.
Pravda bez kompasa
U svom govoru u UN-u predsjednik Tramp je govorio i o tome kako Amerika poklanja mnogima, ali rijetko prima darove od drugih.
Uistinu, američka pomoć stranim zemljama je ogromna. Prošle godine iznosila je oko 50 milijardi dolara. Amerikanci tipično i pogrešno vjeruju da je to skoro 25 posto godišnjeg bruto proizvoda, a nije, jer zemlja stvara više od 20 triliona dolara godišnje. Važno je to reći, jer se Kina tek približila Americi, Njemačka nastavlja proizvoditi oko pet triliona dolara godišnje, dok je američka 21 put jača od rastuće turske ekonomije, koja proizvodi oko 900 milijardi dolara godišnje. O Rusiji, mnogo većoj od Turske, da i ne govorimo.
U američkom javnom diskursu nastavlja se polemika o tome je li ogromna američka pomoć stranim zemljama (uključujući BiH) razbacivanje novca ili zaista doprinos globalnoj stabilizaciji, kako mnogi od nas vjeruju. Valja znati da su od četiri prve države koje primaju najviše američkih dolara Afganistan, Izrael, Egipat i Jordan tri očito većinski, ako ne i ekskluzivno islamske zemlje.
Prema podacima USAID-a, od 1996. godine Amerikanci su za BiH izdvojili više od 1,8 milijardi dolara. Sasvim je drugo pitanje zašto neke zemlje, uz sva prirodna bogatstva i ljudske resurse, ostaju predugo siromašne i korumpirane.
Dok je predsjednik Tramp s pravom govorio o velikoj američkoj pomoći, ne navodeći pojedinačno ove zemlje, prisjetio sam se rečenice brazilskog katoličkog biskupa Dom Helder Kamare (Camara), zagovornika tzv. oslobađajuće teologije u korist veće socijalne pravde, uz šta korača i papa Franjo. On je govorio o pomaganju onima kojima je to najpotrebnije.
- Kad dajem hranu siromašnima, kažu mi da sam svetac. A kad pitam kako to da siromašni nemaju hranu, nazivaju me komunistom - rekao je biskup Kamara.
Tako se mnogo toga prečesto svodi na pogrešnu retoriku i onda pravdu bez kompasa. No, uzroci patnje se u svakom slučaju prvo moraju razumjeti.
