Marko ima dvadeset i nešto, a Nadina trideset i nešto. Upoznali su se prije nekoliko godina na nekoj edukaciji za mlade. Ona je bila organizator, a on polaznik. Ona iz Sarajeva, a on iz Banje Luke. Teme edukacije nimalo jednostavne. Pomirenje, ratna prošlost, oprost. Nadina uvjerena da je njena ratna priča jedina koja boli i Marko uvjeren u njegovu priču bili su kao na nekim odvojenim stranama povijesti. Malo-pomalo počeli su otvorenije i iskrenije razgovarati. Ona je na zaslonu njegovog mobitela vidjela orla i četiri slova s, a on na njenom munaru neke džamije. Kao po dogovoru pitali su jedno drugo što će im baš to na ekranu mobitela.
Tužne, ratne priče
Nadina je bila uvjerena da je munara izraz njene volje i privrženosti, ali ni Marko nije bio neodlučan. Pa, to je simbolika srpskog naroda. Kako je vrijeme odmicalo i kako je njihov razgovor počeo zaokupljati pažnju sve većeg broja prisutnih mnogi su im počeli postavljati pitanja. Od onih zašto im uopće treba religijsko ili etnonacionalno obilježje na mobitelu do stavova kojim se negoduje potreba drugih da obraćaju pažnju na njihove mobitele. Oboje su strpljivo i istrajno odgovarali. Nadina je bila istrajna da ju je vjera spasila kad je bila dijete zatočeno sa svojim roditeljima u logoru. Rekla je da, osim male igračke koju je uspjela ponijeti iz stana u kojem su živjeli, nije imala ništa drugo osim molitvi koje je znala od prije. Molila se čvrsto čuvajući svoju igračku i molitva ju je činila spokojnijom.
S druge strane, Marko je rekao da je dijete koje je odrastalo u duhu identiteta naroda kojem pripada i da su članovi njegove najuže obitelji poginuli u posljednjem ratu u BiH. Bilo je potresno slušati i jedno i drugo. Oboje su imali svoje tužne ratne priče koje su ih formirale. Nekako pred kraj aktivnosti na kojoj su bili sjeli su jedno pored drugog i počeo je razgovor direktno o ratu. Marko je slušao Nadininu priču i nije mogao vjerovati da ona može raditi na projektima pomirenja uz svoje životno iskustvo. S druge strane, Nadina je u Marku vidjela jednog mladića duboko svjesnog svog identiteta, ali i mladića koji širom otvorenih očiju gleda u druge i želi da ih upozna i razumije.
Kad utihne oružje
Na kraju edukacije bilo je organizirano i natjecanje u govorništvu. Marko je svoj govor posvetio upravo njihovim mobitelima. Na kraju je rekao otprilike ovako: „I kada utihne oružje, ljudi nastavljaju svoje male ratove tjerajući svoju istinu. I sebi i drugima. Bježe od drugih i skrivaju se u svoje svjetove visoko ograđene za druge. I onda im se odjednom desi susret s nekim drugim. Čuju neku drugu priču i progledaju. Očima čovjeka. Čovjeka koji je stvoren da voli i to mnogo više nego da mrzi jer mržnja se nikad ne uklanja mržnjom i dodao da samo blagost briše mržnju. Jer to je zakon vječan i nepromjenjiv. Zato neka Nadinin ekran na mobitelu bude najbolji prijatelj mom mobitelu. Neka naši mobiteli budu zavjet oprosta i pomirenja. Ljubavi. A ljubavi nema bez praštanja, baš kao što ni praštanja nema bez ljubavi...“
I tako, od tada mladi ljudi koji pohađaju različite seminare o pomirenju mlađima ispričaju priču o Nadini i Marku kao priču o ljudima s dvije istine, dvije priče, dva životna puta koji su se susreli, upoznali.
Vidjeli i razumjeli. Poslali poruku pruženom rukom ka drugom. Drugačijem. Ma, jednostavno ka čovjeku koji ne može biti kriv zato što ne zna.
