Sve od vremena balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, kada je zemlje bivše Jugoslavije zapljusnuo krvavi val nacionalšovinizma, pa do danas borba s mitskim utvarama prošlosti skoro da ne jenjava. Nažalost, to je još glavna municija onih koji se beskrupulozno održavaju na vlasti.
Tako, umjesto naoružavanja znanjem ponajviše o vlastitim greškama iz skorije prošlosti, u susjednoj Srbiji opet gomilaju zalihe istinskog oružja. S prstom na okidaču, uz sve ruske Migove i rakete, Aleksandar Vučić otvoreno prijeti Kosovu, a drugim komšijama bestidno nameće povijesnu amneziju, da je Milošević bio “veliki lider”?!
Bilo da se radi o učestalom izbornom vatrometu u kojem se hrane najgore predrasude i neznanje umjesto da se zagovara emancipacija svih građana, ili da je riječ o radikalizmu upakovanom u neku “progresivnu” ambalažu, to je neprihvatljiv koncept koji jednom za sva vremena treba argumentirano poraziti. Nažalost, lakše je to reći nego realizirati.
Zbog (ne)očekivane epizode iz sage o Vučiću, Miloševiću i njihovim politički preživjelim trabantima nameće se i neko novo preispitivanje onoga što nazivamo balkanskom realpolitikom. Čak i bez ovih izbora u Bosni je aktuelno pitanje ko se to u ime Bošnjaka i svih Bosanaca može suprotstaviti neomiloševićevskoj politici. To, svakako, nisu zagovarači orijentalne ili ruske “alternative”! To su oni koji čvrsto stoje uz evropske i američke temelje BiH.
I do sada je službeno Sarajevo, uz varničenje i neizdrživu ciku izlizanih kočnica, na svu tu paljbu iz Beograda reagiralo kasno, uglavnom reaktivno, bez strateškog promišljanja, srljajući u historijski ponor. Najgrlatiji su bili lažnjaci, spremni na sve da bi se održali na vlasti. Progovorili bi tek nakon što bi drugi založili sve što su imali, znanje i iskustvo, da bi Miloševića i njegove sljedbenike zaustavili u doba kad se za to plaćala najveća cijena.
Prije mnogih drugih Fahrudin Radončić je o svemu jasno pisao i upozoravao cjeli region, dok su ostali šutjeli vjerujući da će nojevskim zabijanjem glave u pijesak imati miran san nakon Hrvatske i Slovenije 1991. godine. Još je važnije što Radončićev stop Miloševiću važi još i danas.
Nema sumnje da se budućnost zapadnog Balkana s BiH u evropskom epicentru mora konačno utemeljiti na regionalnom kompromisu i građanskoj inkluzivnosti – jednakih prava za sve bez obzira na vjeru i naciju ili drugu afilijaciju. No, ovdašnja tolerancija može se graditi samo s onima koji o tome od samog početka sve znaju, a ne samo ksenofobično natucaju.
