U tradiciji gotovo svih naroda spominje se neman koja se u našem narodu i našim jezikom naziva aždaha, a označava biće nadnaravnih moći, zapravo, zmijoliko biće s krilima i dugim vratom s tri glave opremljene snažnim očnjacima, što znači da se radi o mesožderu.

Veliki zalogaji

Ova životinja se kod nas još naziva i zmaj, a u našu bosansku i bošnjačku tradiciju ušla je putem djela jednog hrvatskog književnika koji je napisao roman „Zmaj od Bosne“, opisujući život i sudbinu poznatog predvodnika bosanskog ustanka protiv osmanske vladavine i predvodnika borbe za autonomiju Bosne s početka 19. stoljeća Husein-bega Gradaščevića zvanog Husein Kapetan.

Sam pojam aždaha u osnovi sadrži značenje bića koje guta velike komade mesa ili druge hrane kojom se hrani pa su iz tog značenja izvedeni i neki drugi nazivi. Naprimjer, ažder označava osobu koja jede mnogo i koja hranu guta u velikim zalogajima. Postoji i druga upotreba riječi aždahe, a ona označava jednu vrstu opasača koji su naše žene nosile na tzv. dugoj košulji preko koje je išla anterija.

Ovaj opasač je označavao struk osobe koja nosi dugu košulju, a njegova kopča nazivana je ažder ili ežder, vjerovatno zbog toga što je građena upravo tako da gornji dio liči na čeljust zmaja ili aždahe, a manji dio se umeće u tu čeljust i tako zatvara.

Najpoznatija verzija predmeta koji sadrži prikaz aždahe je ikona koja je vjerovatno najčešća ikona u našem pravoslavnom življu, a koja predstavlja svetoga Đorđa koji kopljem ubija tu neman. Ikona nosi naslov „Sveti Đorđije ubija aždaju“, kako se to u srpskoj tradiciji najčešće bilježi.

Ovaj pojam odnosno riječ aždaha pala mi je na pamet kad sam promišljao o tome kakav je status i ponašanje karakteristično za naše Predsjedništvo i njegove članove.

Jedna od bitnih karakteristika aždahe ili zmaja sastoji se u tome da svaka od njegove tri glave ima sposobnost da se kreće nezavisno i da najčešće i djeluje svaka za sebe, a ne sinhrono i zajedno.

Problem je u tome što, ukoliko aždaha prijeti nekom biću, ono ne može da se od nje odbrani uništavajući jednu glavu, jer druge dvije nastavljaju svaka za sebe da djeluju, stoga je jedan od najvažnijih principa borbe protiv aždahe da se ona mora pogubiti na taj način da se pogodi direktno u srce, a to je moguće samo ako se kroz otvorenu čeljust kopljem dopre do srca i ono probode ili ako se jednim snažnim zamahom mača ili sablje odjednom odrube sve tri glave.

U srpskoj epskoj tradiciji, po uzoru na troglavu aždahu, stvoren je lik troglavog Arapina kojeg niko ne može pogubiti ukoliko ne odrubi sve tri njegove glave, a ta tradicija ovu mogućnost, tj. sposobnost, pripisuje jedino Kraljeviću Marku, jedinom junaku srpske epike koji je sposoban da ubije boljega i jačega od sebe jer kako to kaže pjesma „Kraljević Marko i Musa Kesedžija“, za saradnika ima vilu Raviolu koja mu u posljednjem času došapne savjet da upotrijebi skriveni nož iz potaje i tako kako sam Kraljević Marko na kraju pjesme kaže: „Jao mene, do Boga miloga, gdje ja ubih od sebe boljega“.

Disparantno ponašanje

Sve ove reminisense i paralele padale su mi na um prateći i čitajući vijesti o ponašanjima i izjavama članova našeg Predsjedništva.

Ono što čovjek može zaključiti o njihovom ponašanju jeste da se njih trojica ponašaju kao tri aždahine glave, da svaki djeluje za sebe i kao predstavnik nekakve svoje nacije ili sfere u kojoj ostvaruje dominaciju i da nisu u stanju da se ponašaju kao jedinstveno tijelo s obzirom da predstavljaju upravo jedinstvo države.

Tako jedan od njih javno izjavljuje da želi da uništi državu čije jedinstvo zapravo predstavlja, jer Predsjedništvo države predstavlja jedinstvenu bosansku državu, čak i da tu jedinstvenu bosansku državu ne samo podijeli nego i njen dio u kojem vlada priključi drugoj državi.

To isto je suština nezavisnog i disparatnog ponašanja drugog člana Predsjedništva koji čak i kao predsjedavajući Predsjedništva obilazi evropske zemlje i govori protiv jedinstva zemlje kojom predsjedava ili koji saziva diplomate hrvatskog porijekla na savjetovanje o mogućnostima zasebnog njihovog djelovanja u korist hrvatskih nacionalnih interesa koji se definiraju u Hrvatskom saboru, odnosno kojeg određuje Hrvatska demokratska zajednica čije vrhovno tijelo zasjeda u Zagrebu, a predsjedavajući našeg Predsjedništva predstavlja jednog od vodećih članova vrha te stranke.

Zapravo, pokazujući time da HDZ u Bosni i Hercegovini nije bosanska, nego hrvatska stranka, formirana iz Zagreba i čija se politika određuje u Zagrebu.

Pokušaji trećeg člana Predsjedništva da parira takvim ponašanjima svojih kolega svodi i njega na poziciju zastupnika samo jednog dijela jedinstvene nam države, zbog čega ni on ne pokazuje interes za cjelinu i za stanje jednakosti svih građana na cijeloj teritoriji naše države.

Nikakve jurisdikcije

Ovakvo ponašanje članova Predsjedništva omogućuje činjenica da se oni biraju kao predstavnici nacija, što praktično biva svedeno na predstavnike političkih stranaka koje dominiraju u određenom nacionalnom korpusu, a, s druge strane, to ih dovodi u poziciju da se ne dogovaraju ni o kakvom jedinstvenom državnom tijelu ili institutu.

Oni ne mogu odgovarati direktno naciji jer nacija mora poprimiti formu političke organizacije da bi joj se moglo odgovarati, a to znači da onda oni odgovaraju samo dijelu naroda. Istovremeno, oni ne odgovaraju ni Parlamentarnoj skupštini, a nad njihovim postupcima, čak i kad su direktno antidržavni, nema nikakve jurisdikcije sudstvo države BiH, pa čak ni Ustavni sud, tako da se Predsjedništvo naše države pojavljuje kao neuhvatljiva pojava koja lebdi iznad nas, siše ogromne pare poreznih obveznika, a njima ne vraća ništa osim opće konfuzije i sve većih razočarenja.

Ali kako prema takvoj aždahi primijeniti recept koji je epska tradicija preporučila kad se radi o epskoj aždahi.

Jedina mogućnost bi bila da ta aždaha sama sebi presudi tako što bi utvrdila vrlo precizna pravila ponašanja i odgovornosti svojih članova i sama sebi izricala sankcije odnosno sankcije svojim članovima ukoliko bi oni odstupili od utvrđenih pravila koje bi u jednom jednostavnom referendumu potvrdili građani ove države.

To bi bilo to koplje koje bi probilo srce aždahi ili zamah sabljom Kraljevića Marka koji bi smirio troglavog Arapina.