Srce demobilisanog borca Rame Bećirovića više nije moglo izdržati. Ni nepravdu, ni poniženja, ni besparicu, ni brutalnu stvarnost koju je preživljavao nakon rata. 

Kao mladić priključio se borbi za Bosnu i Hercegovinu, ostavio mladost i zdravlje tamo gdje je bio najpotrebniji, u rovovima Vozuće i Mahnjače. Branio pedalj ove zemljice srcem hrabrog Bosanca, vjerovao, kao i svi, da će kad zlo jednom prođe, država biti bolja, pravednija, posebno pažljiva prema svojim najboljim sinovima.

Ramo je, nažalost, na najgori način shvatio da su ratne postale postratne floskule na kojima je vlast, koja gotovo 20 godina bez prestanka vodi državu, gradila vile za sebe, a Potemkinova sela za narod.

Ramo je uhapšen na protestima prije četiri dana. Njegovi najbliži kažu da je, iako je bio težak srčani bolesnik, bio i brutalno pretučen. 

Ramino srce nije izdržalo. Ni rat, ni poraće. Sit obećanja i razočaranja što među 100.000 radnih mjesta nema neko i za njega i njegove demobilisane drugove, Ramo je spas potražio među saborcima i sapatnicima.

Njihova odluka da borbu za svoja prava nastave odlučnije i oštrije neće otrijezniti vlasti opijene predizbornim skupovima i samoljubivim uvjerenjem da bez njih nema Bosne. 

Bosne nema i ne bi bilo bez Rame i njegovih drugova!