Naredne izbore u Bosni i Hercegovini mogle bi dobiti one političke partije koje budu znale razbuditi društvenu energiju baziranu na težnji za socijalnim promjenama i pravednoj raspodjeli društvenog bogatstva. “Avaz” je u svom izdanju od prošlog četvrtka na naslovnici predstavio užasavajuće statističke podatke Ujedinjenih naroda, koje smo i ranije znali i koje je često na vrlo plastičan i intelektualno odgovoran način u javnost plasirao Žarko Papić.  

Boračke organizacije

Prema tim podacima, 18,1 posto bh. stanovništva živi ispod donje granice siromaštva, a čak polovina na toj granici. Papić i njegova organizacija IBHI (Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju) istraživali su godinama stanje siromaštva i socijalne nepravde u društvu i prezentirali ovakve, užasavajuće podatke, upozoravajući da su vlasti socijalne politike postavile na klijentistički način.

A to znači da su, kako su analize IBHI-ja pokazivale, najveći dio socijalne pomoći, skoro 90 posto, dobijali klijenti vlasti, tj. oni koje je ona pretvorila u svoju glasačku mašinu. Konačno su to shvatili i demobilisani borci, koji ovih dana protestiraju tražeći preraspodjelu pomoći koja iz nadležnih boračkih ministarstava ide u ruke strogo odabranim boračkim organizacijama.

Svoje pobjede na izborima poslije rata Stranka demokratske akcije bazirala je na tri ključne kategorije stanovništva – državnim službenicima, različitim boračkim kategorijama i osobama sa socijalnim potrebama, kako ih imenuje jezik surovog neoliberalizma. Naravno, njima treba pridodati i vjerske službenike, koji su na svakim izborima agitirali za Izetbegovićev vlastodržački aparat. Pretvorivši sve nabrojane kategorije u svoju glasačku infrastrukturu, ona ih je od rata do danas drži u stanju socijalne zarobljenosti.

Pri tome je oformljen sistem socijalno nepravedne politike, koji je nagrađivao klijente vlasti, brojna boračka udruženja, različite organizacije šehidskih i porodica poginulih boraca te ratne vojne invalide i njihove organizacije, ali ne i masu boraca te sirotinje kojoj je pomoć uistinu potrebna. Taj sistem socijalne politike kapilarno se proširio među stanovništvom i učinio ga egzistencijalno zavisnim od vlasti.

Ovakva glasačka infrastruktura utemeljila je demagogiju esdeaovskih političkih moćnika i predstavnika boračkih i drugih socijalnih kategorija u raznim udruženjima, u koju su borci najzad prestali vjerovati. Stroga kontrola novčanih tokova i njihova namjena preko političke birokratije iz brojnih ministarstava i šefova preko hiljadu boračkih organizacija pokazuje da je skoro 90 posto socijalne pomoći dijeljeno stranačkim poslušnicima, a ne siromašnima. Drugim riječima, bogati su se još više bogatili, a siromašni dodatno osiromašivali. Posljedica je da približno 70 posto stanovništva živi na granici siromaštva ili ispod nje. To je rezultat socijalne politike vlasti, koju u pravilu čine tri partije - SDA, HDZ i SNSD.

Nepravedna do neba, takva socijalna politika nije ništa drugo do stalna proizvodnja novog siromaštva. Kad su to nakon više od dvadeset godina pokornosti demobilisani borci konačno shvatili i sa pravom u nekoliko navrata blokirali Federaciju BiH, postavilo se pitanje šta učiniti s njihovom energijom socijalne pobune. Treba odmah istaknuti da je boračka pobuna veoma kultivirana i nenasilna, za razliku od one građanske iz 2014., koja je rezultirala socijalnim bijesom i paljevinom nekoliko zgrada, između ostalih i zgrade Predsjedništva BiH, koje su građani, očito, doživjeli kao mjesta iz kojih proističe socijalni darvinizam i predatorska priroda vlasti.

Klijentističke politike

Vlastodršci su u privatizaciji opljačkali državu i stvorili vrlo bogat uski krug svojih moćnika u društvu bezočne prvobitne akumulacije kapitala. Nacionalizam je bio maska ispod koje je vršena pljačka društvenog bogatstva i grozomorna eksploatacija radničke klase. Najnoviji UN-ovi podaci pokazuju da stranke na vlasti svojim klijentističkim socijalnim politikama otimaju novac od siromašnih i daju ga svojim poslušnicima, tj. glasačkoj mašini.

Političke partije koje uspiju demaskirati takvu prirodu gramzivih vlastodržačkih socijalnih politika, mogle bi probuditi društvenu energiju pobune, kultivirati je i razbiti dvadesetogodišnje mentalno i socijalno ropstvo u BiH. To je prilika protivnicima vladajućeg režima, prije svih SDP-u i SBB-u, da ideološkim naracijama socijalne pravednosti probude energiju pobune i ukupne društvene promjene.

Na tim osnovama moguće je graditi novu BiH kao socijalno pravednu državu. A samim tim, moguća je i promjena političke paradigme, tj. prelazak sa sadašnjeg nacionalističkog oblika socijalizacije i s njom usklađenog društvenog identiteta na klasnu socijalizaciju i s njom usklađen identitet društvene pravednosti. Borci koji mjesecima na vrlo kultiviran način protestiraju, upravo to poručuju opoziciji. A da li ih je ona čula i usmjerila njihovu socijalnu pobunu u pravcu političkih promjena, vidjet ćemo vrlo brzo, već na početku izborne kampanje.

Antihumani sadržaj Dodik-Izetbegović-Čovićeve vlasti

Potpuno opravdani, i negdašnji socijalni bijes građana i sadašnja boračka socijalna pobuna ukazuju na antihumani sadržaj Dodik-Izetbegović-Čovićeve vlasti i stravične razmjere socijalne prevare stanovništva, koju ovaj trojac pokušava držati u stanju pokornosti stalnim potpirivanjem nacionalizma.