Poznajem dugo dobrog čovjeka od kojeg se opraštamo. Još iz ranog djetinjstva sA Mejtaša, gdje sam s njegovim starijim sinom Zlatanom (kojeg i danas kolektivno zovemo Beha) drugovao u Osnovnoj školi “Silvije Strahimir Kranjčević”. Behu je, čini mi se, zapalo drugo, a mene treće odjeljenje prvačića kod divne učiteljice Nedrete Alagić.  

Danas je na tom mjestu Katolički školski centar “Sveti Josip”, a SSK-a su neposredno nakon rata dislocirali i transferirali u nekadašnji “Dom izviđača”, tamo gdje na glavnu mejtašku raskrsnicu oštro izbija strma Dalmatinska ulica...

Kako veli Štulić, klatarilo se naše vrijeme, neumoljivo je proticalo između dječijih školskih zadaća i hipnotizirajućeg šutanja lopte. A gdje ćeš naći boljeg savjetnika za magični sport od bivšeg golmana i dobrodušnog Hercegovca, od nagodnog veterana što je preko leđa prevalio sve Veležove selekcije kao što se, po mostarski, prelaze Buna i Bunica?

Jeste, Alija Behmen zaista je obećavao. Čak su i beogradske novine pisale o nadolazećoj golmanskoj zvijezdi, jer nije šala postati Veležova jedinica... Ipak, krenuo je nekim drugim putem.

I fudbalsko je, eto, moje sjećanje na Aliju Behmena. Godinama kasnije, u “Fresh 3-talk showu” tadašnjem ću federalnom premijeru pred kamerama pokloniti ganc nove golmanske rukavice. Nije ih skinuo s ruku do kraja emisije...

Često su naši susreti bili sasvim slučajni. Ali i ispunjeni, rekao bih, Alijinom očinskom toplinom, koja je hranila dušu. Pričali bismo o svemu što je izgledalo važno. Nažalost, prekasno je već i sve je nevažno. Osim naslaganih uspomena.

Vijest o iznenadnoj bolesti namjestila se u bliskim danima kao i desetogodišnjica smrti Alijinog nasljednika na poziciji federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića. Sudbina se ponekad baš zna zaigrati...

Druže Alija, sretan put!