Bajrami su svakako izuzetni blagdani u dva smisla. Prvi se sastoji u tome što su to jedina dva blagdana koja se proslavljaju, dok se svi ostali blagdani kod nas, muslimana, uglavnom odnose na jačanje unutrašnje svijesti o imanu i jačanje međusobne familijarne i ljudske solidarnosti ili se odnose na sjećanja na značajne datume muslimanske historije.  

Majka i šnajderi

Tako se može reći da je najveći broj blagdana koji se slave, okrenut prema unutrašnjosti čovjeka, a da je Bajram okrenut prema drugima, izvanjskom zbivanju čovjeka, tj. prema susretima veselja, radosti, pjesme, slave, a Boga mi, i gošćenja.

Drugi element koji karakterizira Bajram, sastoji se u tome što taj blagdan vraća život muslimana u okvire svakodnevne kolotečine. Posebno se to odnosi na Ramazanski bajram, jer ramazan mijenja strukturu jednog dana, kada se određeni, vrlo važni događaji u životu muslimana pomjeraju, kao, naprimjer, vrijeme uzimanja jela, i kada u život ulaze dva važna faktora, a to je suzdržavanje od hrane i pića uz određeni period i posvećivanje velikog dijela vremena učenju Kur’ana, bilo u čast i sjećanje na naše pretke, bilo kao izraz našeg pojačanog odnosa prema sadržini naše vjere, koja je u Kur’anu data.

Vjerujem da svaki kraj ili svaki trag ima neki specifičan element ili moment u proslavi Bajrama, ali ono što je svima zajedničko jeste da se posljednja teravija klanja dan prije Bajrama, da se Bajram iščekuje sa posebnim doživljajem, koji počinje ranim ustajanjem, poslije čega dolazi kupanje, oblačenje novog ruha, koje je specijalno za Bajram pripremljeno.

U konkretnom slučaju, u mojoj Banjoj Luci, meni je majka, rahmetli, šila veš, a odijelo bajramsko šila su mi dva šnajdera iz komšiluka, jedan se zvao Safet Pečenica, a drugi Mujiničin Mujo (jer je živio samo sa majkom). Nakon priprema koje su se tako odigravale, uslijedio bi odlazak s ocem na rani sabah, poslije čega se ostajalo u džamiji dok je hodža učio s ćursa, a džemat učenje pratio ilahijama.

Taj period, polumrak i mistična atmosfera džamije, svijeća koja je gorjela na ćursu ocrtavajući lik imama koji je učio i ukupna atmosfera u džamiji stvarali su s jedne strane osjećaj velike međusobne blizine i povezanosti među prisutnima, a s druge, neodoljive atmosfere uzvišenosti čina, mjesta i događaja.

Nakon što se završi ovaj obred, slijedi klanjanje bajram-namaza te kratki govor imama, a potom nastupa međusobno čestitanje Bajrama među prisutnima, koji su potom izlazili iz džamije i u haremu obavljali dvije vrste obreda. Pred ulazom u harem učila se Fatiha za sve umrle koji su pokopani u tom haremu, nakon čega su oni koji su željeli, proučiti Jasin nekome od svojih predaka, pokopanom u tom haremu, ulazili i pronalazili njegov kabur kako bi nad njim učili.

Specifična tradicija

Ova ceremonija održavala se u prelijepoj, nekada potkupolnoj Gazanferija džamiji, kojoj su Austrijanci srušili kupolu da bi uzeli olovo i krov je napravljen u bosanskom običaju, na četiri vode. Uz ovu džamiju bila su dva harema. Jedan uz samu džamiju, a jedan prekoputa nje, ali su oba činila jedinstveno mjesto, gdje se učilo za dušu precima.

Nakon što se završe sabah i bajram-namaz te obavi čestitanje prisutnih s učenjem Fatihe i Jasina za duše predaka i uopće umrlih, prisutni se razilaze kućama na uobičajeni rani bajramski ručak. Tada se obave čestitanja među ukućanima, razmjena darova te ručak kako bi ukućani bili slobodni, jedni da primaju čestitare koji dolaze da čestitaju Bajram, a drugi da obilaze komšije, rođake i prijatelje i čestitaju im Bajram.

Uporedo s ovim, zbivala se jedna banjalučka specifična tradicija. Nakon bajram-namaza, muzikanti koji su tokom ramazana obilazili mahalu između teravije i sehura, održavajući budnima i osiguravajući da svi stanovnici mahale ne prespavaju taj važan moment, obilazili su mahalu tog jutra uz muziku, ulazili su u svaku avliju svirajući (jedan čovjek bi svirao harmoniku, odnosno muziku kako smo tada nazivali taj instrument, jedan zurnu ili boriju i jedan bi lupao u bubanj), primajući darove koje im stanovnici mahale tom prilikom daruju.

 Gazanferija džamija: Mistična atmosfera i osjećaj velike međusobne blizine i povezanosti među prisutnima, uzvišenosti čina 

Darovi su se sastojali ne samo u novcu nego i u gurabijama i sličnim proizvodima kuhinje, zatim komadima tekstila kao što su peškiri, košulje i slično, a oni su nosili štap kao uređaj koji je bio napravljen tako da se na njemu mogu vješati ti darovani tekstilni predmeti.

Naravno, čestitanja, obilaženja, susreti i radosni događaji obuhvatali su sve stanovništvo muslimanske vjere, ali se ono širilo i na ostale, jer je običaj bio da se na čestitanje dolazi i onima koji su drugačije vjere te da i oni koji su bili pravoslavne, katoličke ili jevrejske vjeroispovijesti, čestitaju Bajram muslimanima.

Naravno, najveće veselje i radost izražavala su djeca, koja su pažnju uglavnom koncentrirala na novčane darove, a veselje se najviše sastojalo u prangijanju (prangija je bila poseban uređaj za izazivanje eksplozije) i drugim vrstama sredstava za uznemiravanje. Tada nije bilo petardi i sličnih sredstava koja služe za uznemiravanje kakvih danas ima.

Običaj ispraćaja

Ono što je odlikovalo Bajram u Banjoj Luci jeste i tzv. običaj ispraćaja Bajrama.

Na ovaj običaj nisam naišao u drugim bosanskim običajima, a on se u Banjoj Luci odigravao na predjelu grada zvanom Grab. Grab je bio dio nekadašnjeg gornjeg dijela grada, odnosno kasnije Gornjeg Šehera, smještenog s lijeve strane obale Vrbasa, i to iznad samog naselja Gornji Šeher, a u naselje Grab se ulazilo cestom, koja je od nekadašnje Malte i Vehabovića kuća vodila ka mjestu zvanom Okreta, tj. ka mjestu koje je predstavljalo izlaz prema Han kolima.

Ceremonija se sadržavala u tome da su se povorke ljudi koji su dolazili na ispraćaj Bajrama, prije svega mladih osoba, penjale uz Grab, dolazile do tačke zvane Okreta, gdje su se okretali i vraćali nazad, u Gornji Šeher, gdje je trajalo veselje. Ovaj običaj bio je karakterističan za Banju Luku i nije mi poznato da li je sačuvan danas.

Pored ovih zbivanja, Bajram je bio još značajan i po tome što je ukupni život u gradu bio življi, za razliku od ramazana, kad su ljudi bili manje-više vezani uz kuću i proveli bi najveći dio vremena u kući.

S Bajramom su poslije podne i navečer izlazili u grad, sjedili u fadiletu kiraethani, hotelu “Palas” ili hotelu “Bosna” ili drugim poznatim mjestima okupljanja ljudi, gdje su se vodili živi razgovori, a u nekim lokalima su publiku uveseljavale muzike. Posebno je bila atraktivna glazba koja je izvodila svoj program u hotelu “Bosna”, a osobito je bila zanimljiva ona koja je svirala u “Saračevoj gostioni”, koja se nalazila lijevo od izlaza iz Bezistana prema banjalučkoj govedarnici. Tu je svirala uvijek romska muzika i pjevale su se odgovarajuće pjesme.

Tako je Bajram u Banjoj Luci za svakog njenog stanovnika donosio nešto novo, zanimljivo, u život je unosio veselje i radost i stvarao uvjete za jačanje prijateljstva i druženja među ljudima. To je ono čega se pisac ovih redova sjeća iz vremena od prije Drugog svjetskog rata, a o tome šta se događalo u vrijeme ustaške, a zatim partizanske vlasti i kasnije, najbolje govori ona pjesma, koja kaže: “Ni bajrami više nisu kao što su nekad bili.”