Prije dvije godine austrijski „Der Standard“ objavljuje tekst o bahatoj rastrošnosti bh. političara. Povod je četverodnevni boravak Bakira i Sebije Izetbegović u Beču. Novinari, između ostalog, pišu: „Oni su ovdje na odmoru. U njihovoj pratnji nalaze se dvije osobe i sedam tjelohranitelja. Stigli su sa četiri državna vozila. Smješteni su u jednom od najluksuznijih i najskupljih bečkih hotela, a od austrijskih policijskih agencija zatraženo je da se uzdrže od sigurnosne kontrole predsjedničkog bračnog para.“
Sjetio sam se austrijske epizode iz života Izetbegovića čitajući „Avazovu“ vijest o 218 otkaza u Fabrici duhana Sarajevo (FDS). Za neki budući službeni zapisnik zanimljiv je podatak da je predsjednički par u Beču boravio baš dok je ona fantomska firma s dvojicom zaposlenih privodila kraju mešetarsko preuzimanje vlasništva nad FDS-om od Federalne vlade. Sve se, dakle, odigra(va)lo daleko od očiju javnosti i bez prisustva austrijske policije čije je usluge, tvrdio je „Der Standard“, Izetbegović ultimativno odbio. Inače, u Sarajevu je tih dana SDA-ov premijer Fadil Novalić papagajski ponavljao da ga ne zanima kome se i za čiji račun u bescjenje prodaje jedna od najvrednijih državnih kompanija.
U priči oko „Duhanjare“ postoje najmanje tri važne i povezane činjenice. Tajni bečki izlet javnog bračnog para u savršenom tajmingu, Novalićevo neracionalno, neodgovorno i sumnjivo ponašanje i, konačno, prodaja fabrike po višestruko sniženoj akcijskoj cijeni.
Sljedećeg mjeseca tamo će uručiti otkaze većini zaposlenih. Ali, političkoj mafiji prioritet nikad i nisu bili interesi radnika, već fabrička imovina koja se procjenjuje na gotovo pola milijarde maraka. Tu su trafike, maloprodajni objekti, fabrike, hoteli, neboderi, banke, poslovni prostori... U tom smislu, sve što su Izetbegović i Novalić razigrali oko FDS-a, napravili su isključivo za vlastite potrebe i lične interese. Ostali su, po običaju, popušili.
