Misleći ljudi kategorično tvrde da će 21. stoljeće biti ili stoljeće duhovnosti ili ga neće biti. Zvuči apokaliptično na globalnom nivou, ali i lokalno, tamo gdje se male zemlje, poput BiH, suočavaju s nizom problema, od preduge tranzicije do postizanja pune ekonomske samoodrživosti. Upozorenja su sasvim na mjestu: pred nama je i niz drugih prilagodbi, prije svega u domenu ljudskih prava i sloboda koje treba standardizirati, a ne njima mahati kao japanskom lepezom.
U Bosni se ta upozorenja poklapaju i s minulim bosanskim iskustvom od kog zemlja kroz ne potpuno zaliječene ratne rane još nije sasvim prestala da krvari. Zato je svaka turbulencija iz komšiluka do onih s hroničnih svjetskih žarišta kao što je Bliski (nam) istok, poput zemljotresa čije se posljedice osjećaju i na brdovitom Balkanu. Valovi izbjeglica na ponovno oživljenoj balkanskoj ruti najupečatljivije oslikavaju tu fresku epohalnog stradanja, pa je to test naše temeljne ljudske solidarnosti.
I kako u BiH, kao i u okolnim zemljama, izbori, praktično, nikako ne prestaju, pred našim očima opet sijevaju izljevi mržnje i gluposti s raznih političkih govornica - od ksenofobije do dodvorničkog mitingovanja.
Ali, ako je BiH išta naučila iz ponovljenog stradanja, onda bi to trebalo biti da su Bosanci upućeni jedni na druge. Prije ili kasnije, pokazala je to bosanska povijest kroz stoljeća, da građanstvo ove zemlje nađe svoj zajednički jezik, prvo humani, a onda i politički bosanski.
Zato je i važan taj duhovni bosanski preporod koji, zapravo, traje od pamtivijeka i koji je uz sve domaće krvave epizode i svjetska komešanja uvijek na kraju proizvodio klasičnu bosansku ljudskost. Bez obzira koliko u ovim ciničnim vremenima ogoljelih ličnih interesa poziv na obnovu te nutarnje duhovnosti izgledao patetično, to je naprosto uvjet bez koga se ne može.
Zato Bosanci trebaju glasati u što većem broju i samo po svojoj savjesti. Tu je trenutno vrh te bosanske duhovne obnove, da bi se opstalo i preživjelo.
