Oni koji su saslušali petnaest članica Vijeća sigurnosti UN-a na redovnoj šestomjesečnoj raspravi o Bosni i Hercegovini u Njujorku nisu čuli ništa posebno novo. Cinici su se čak mogli i iznova zapitati je li ta reciklirana kritika na račun bh. političara samo prastara birokratska težnja sažeta u moto: ne talasaj!

Ipak, upućeni svjetski diplomati opet su ispravno pobrojali sve bosanske nedostatke, od nacionalizama i obnovljene ratnohuškačke retorike do korupcije i nisu pretjerali u kritikama. Ali su zato promašili navodeći da se mnogo toga može svesti na nedostatak političke volje, od „nedokučivog” izbornog zakona pa nadalje, jer taj nedostatak volje amnestira odgovornost i, nažalost, ne proizvodi zakonske posljedice.

Bosna se, nažalost, doima kao napuštena zemlja, na onom iskonskom bosanskom autopilotu preživljavanja. No, sada tom našem dejtonskom letu uveliko ponestaje goriva, jer glavni energetski potencijal, mladi ljudi, čekajući promjenu koja ne dolazi, sve više nepovratno cure iz takve države.

S druge strane, gotovo unisona podrška iz UN-a visokom predstavniku od 14 prema jedan, jer Valentina Incka (Inzko) u Vijeću sigurnosti su, izuzev Rusije, podržale sve zemlje članice ovog tijela, posebno SAD, Britanija, Francuska, ali i Kina, dokaz je da svijet ima u rukama ključ za bosansku bravu, ali je još pokušava otvoriti kalauzom.

Pravo čudo kako se suočena s tim političkim izazovima međunarodna zajednica odlučuje da svom visokom predstavniku, koji je još glavno uporište provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne dozvoli da iskoristi svoje ovlasti i dovede do rješenja.

Demokratija i unutrašnji dogovor su, naravno, nezamjenjivi, ali nenadoknadivo je i vrijeme koje se već decenijama krade mladim naraštajima u BiH dok čekamo da se “naši” naizgled posvađani, ali u podjeli vlasti i vlastitih interesa itekako ujedinjeni lideri dogovore o našoj jednostavnoj evropskoj sudbini.

Ona bi se još mogla nazvati Bosna za sve i po mjeri svih!