Često pročitam molbu za pomoć nekome u nevolji. Pogledam televizijske priloge o ljudima kojima je potrebna pomoć. Vidim mlade kako stoje na ulici s kutijama za priloge radi pomoći djeci, prijateljima, starijim. I pomislim koliko su male želje ljudske. Ovih dana sam se sasvim slučajno zatekla u centru za urgentnu medicinu. Ljudi uplašeni. Stoje i čekaju. Strah i neizvjesnot im se vidi u svakom treptaju oka.

Živjeti skromno

Odjednom ulazi u ambulantu žena sa starijim muškarcem koji ne može da govori. Jedva se on i kreće, ali došao je nekako s njom. Ona priča umjesto njega. Veli: „Juče je dugo radio na njivi. Utrnula mu lijeva ruka i ne može ništa s njom, a jedva i govori. Ništa ga ne razumijem.“ Doktor veli da je stanje ozbiljno i da ga mora zadržati u bolnici. On odmahuje glavom, a ona u očaju kaže: „Ali mi živimo od njive. Nemamo nikoga doktore. Moramo kući.“ Zaista, ti ljudi nemaju alternativu. Za njih je svaki propušteni dan na njivi, dan gladi. A svaki propušteni dan u bolnici, dan koji im oduzima njivu. Trajno.

Pomislih onda koliko ljudi brine istu brigu kao i oni. Koliko ljudi ima samo jednu malu želju: živjeti skromno. Preživljavati. Raditi na svojoj njivi i radovati se svojim plodovima. Ne trebaju njima ni političari, niti mirovni pregovori, niti popunjavanje upitnika za EU. Ne trebaju im ni bogati donatori koji traže ispunjenje nekih njihovih vizija. Samo komad neba i sunca, ruke koje ne trnu i snaga da se prekopa od jednog do drugog kraja tvrda zemlja.

Izašla sam duboko dirnuta prizorom ovo dvoje nemoćnih staraca i došla kući. Usput sam vidjela i neku djecu koja plaču. Teške su te suze dječije. Najteže.

Sjetila sam se onda jednog dječaka. Lijepog šestogodišnjeg mališana koji se sprema za prve školske dane. Mašta kako će biti vatrogasac kad poraste jer će tako spašavati ljude. Skromno odjeven sjedi. Gleda svaki čas u jednu zdjelu pred njim. Domaćica to opazi i reče mu da se posluži jagodama. Veli on: „Neka hvala.“ “Ma, daj hajde brzo jednu smaži, rastužit ćeš jagodu ako je ne uzmeš.“ Uze jednu svojim prljavim dječijim ručicama i glasno cmoknu. „Obožavam jagode.“ Domaćica mu reče da ih jede dok ne pukne, a on na to spusti glavu, oči mu se napuniše suzama i riječima prestarjele duše odgovori: „Neka, kupit će i meni mama kad budu jeftine, rekla mi je tako. A mame uvijek govore istinu.“

Tihi i nevidljivi

Jedva uze još jednu jagodu i potrči za loptom. A roditelji njegovi, oboje vrijedno radi na svojim poslovima. Samo ne može se sve sustići sa dvoje male djece. Dok plate sve što se platiti mora, onda valja rastegnuti dokle se ima i čekati nove plaće. Znam da će ovaj dječak biti uspješan kad poraste, jer on mašta. Ima želju da nešto dostigne što sada nema i ne može sad imati. Jednog dana će imati neke svoje jagode i dijeliti ih drugoj djeci kojoj su još skupe.

A neki dan u emisiji u kojoj ljudima želje, male, sitne, životne želje ispunjavaju, sjedi dječak sa svojom majkom i gleda je kako plače. Priča ona svoju životnu priču, a suze same teku. Majka ima samo jednu želju, da joj dijete ne umre od gladi jer ona ne može da radi, a on je još mali da bi preuzeo poslove. Nemaju nikog drugog. Njih dvoje sami samcati. Kad dječaka upitaše šta bi on volio, da li neki slatkiš ili igračku, njegov odgovor bijaše: „Da mi majka ozdravi.“ Majka je na to dodala da on gotovo i ne zna kako čokolada izgleda i da je zadnji komad pojeo kad je komšinica prije nekoliko mjeseci donijela nekoliko kockica da podijele.

I tako, dok pored nas prolaze ljudi s punim torbama želja kojih nikada dosta, prolaze i oni koji imaju jedva jednu-dvije. Oni su tihi i nevidljivi. Žive svoje živote radujući se novom danu i sretni što su živi. Ne traže puno i velika su opomena za one grabežljive među nama. Malo snage za rad, jedna jagoda i ponekad kockica čokolade.