Suada se zvala. On Samir se zvao. Bili su mladost koja grabi život. Ona negdje četvrta godina medicine. Dubrovčanka smještena u mali stan na Novoj Breki kako bi studij mogla privesti kraju. On s majkom i sestrom. Jedinac. Oči i očinji vid svojoj Fahiri. Voljeli su se Suada i Samir onom čistom ljubavlju mladog čovjeka. Željnog života. Punog planova i imena za zajedničku djecu.

Samir i Suada

Bio je april. Tek počeo. A ona je bila hrabra i krenula na most svog prekinutog života da brani grad. Da prkosi smrti koja je vrebala sa svih strana. Smrt je bila lukavija. Oborila ju je i pobijedila. Suada je ostala ležati, a Samir je trčao prema njoj. Stigao je, ali bilo je kasno. Zaklopila je oči i nije izgovorila posljednje „zbogom“.  

Mali stan na Breki je bio prepun raje koja je dotrčala u nevjerici. Da li je to na mostu njihova Suada? Šta se desilo? Da li je otišla u nepovrat? Samir je klimao glavom. Odlučio je tad da ide u vojsku. Braniti Suadin odlazak u vječnost i svoj grad. Mlad i visok, zelenook, obukao je uniformu i patike. Nisu to one patike iz stihova neke pjesme, nego patike mladića iz srca grada. Stan na Breki, stan susreta i ljubavi je ostao prazan.

Suadina sestra je otišla u Dubrovnik. Prekid veze. Telefoni ne rade. Samir je na ratištu. Jednom. Drugom. Trećem... Stigao je avgust. Prvi nakon tog aprila. Došao je Samir nakratko u grad da zagrli majku Fahiru i sestru Almu. Uspio je. Poljubio ih je i izašao da vidi kakav mu je grad poslije toliko vremena. Stigao je do Doma Armije. Mlad i hrabar. Iznenada je pao. Niko mu u prvom trenu nije prišao. Pomislili prolaznici da se okliznuo. Ništa se nije vidjelo. A Samir je i dalje ležao. Nikad više nije ustao.

Mali, gotovo nevidljivi, komad čelika ostao je u njegovoj glavi. Granata je bila neumoljiva. Raspršila se u stotine dijelova. Jedan je odabrao Samira. Odveo ga je njegovoj Suadi. Konačno su se opet našli. Nogometno igralište kraj Koševa pretvoreno u groblje postalo je Samirov dom. Meci sa svih strana su presretali mladost koja je došla da isprati svog Samira. Samirov daidža Mustafa stajao je kao živa meta iznad crne rupe. Prkosio mecima i zaklanjao svojim tijelom mlađe. Čini se da se niko nije bojao tih zvižduka oko njih. Tišina i ilovača su prekrili jednu mladost. Zauvijek.

Fahira i Alma

Fahira i Alma su ostale same. Ni plakale nisu. Nije bilo suza. Nisu mogle poteći. Fahira je samo stalno i nanovo ponavljala: „Dabogda se ovo ne dogodilo ni majci onog koji je ubio mog Samira. Nikad se ne dogodilo.“ Alma je milovala majku. Samir je bio posvuda oko njih. Cijela soba je bila ispunjena Samirovim likom. Uvijek bi govorila: „Ovo je moj Samir. Moj jedinac.“

Pored njega bila je i njegova Suada. Ljepota mladosti je gledala odsvuda. Tiha, nijema, prkosna. Fahira je polako gubila sjaj u oku. Jednostavno je nestajao. Gasio se. Gasila se i Fahira. Jedva je čekala da ponovo zagrli svog Samira. Stalno je ponavljala da će ga uskoro prigrliti. I vrlo brzo otišla je k njemu. Zauvijek. Alma je ostala sama sa sjećanjem i tugom. Neizrecivom.

Malo poslije tog Fahirin sestrić Omar je razmijenjen s Grbavice. Njegov tata Pupo i on su razmijenjeni za neke druge ljude koje su njihovi najbliži također čekali. Azra, Fahirina sestra, je ostala na Grbavici. Nije mogla krenuti za Pupom i Omarom. Tek što su došli do Breke, svratili su do svog rođaka Brace da udahnu zrak i obuku nešto nepocijepano na sebe. Susret je to bio kojem se riječi otimaju. Činilo se da je život krenuo. Omar je obukao Samirove patike. One koje je Samir u aprilu nosio. Nastavio je njihov život oživljavajući Samira. Bilo je ljetno vrijeme. Kraj avgusta. Škripa kočnica i prasak. Omar je zauvijek ostao spavati kraj ceste. Azra je prešla preko zlokobnog mosta spajanja i razdvajanja, ali Omara nikad nije zagrlila.

I tako, april te godine počeo je odnoseći mladost. Grabeći ih u vječnost. Prošli su još mnogi aprili, a Vrbanja most pamti. Most ruža i uzdaha. Suza. Pamti i podsjeća. Neka se više nijednoj majci ne ponovi.