Vojislav Šešelj je bio i ostao karikaturalna historijska kreatura, preko medija upamćena i po onom svom “šprahfeleru” (govornoj mani), da ne može izgovoriti slovo “r”. Ali, i po neobuzdanom nagonu da o smrtno ozbiljnim balkanskim temama govori intelektualno ubojitim jezikom poslije kojeg su potekli potoci krvi. To ga čini neslavnim šampionom onoga što se zove jezik mržnje i amblemom stradanja.

Laka konjica

Prije svakog genocida, prije holokausta, dogodile su se takve zlokobne tirade riječi, najavljujući tragediju u koju mnogi nisu povjerovali i zbog cirkuskih figura onih koji su sve to izgovarali. U početku su kao klovnovi izgledali čak i Hitler i Musolini.

Podli govor je prethodnica svakog velikog i masovnog zločina protiv onih na koje se ta lingvistička konjica uputi, uvijek iz najmračnijih jazbina u kojima stanuju sve sami hegemoni i tirani. Često i u službi bjelosvjetskih interesa.

Uoči krvavog raspada Jugoslavije, a onda neposredno prije Vukovara, Dubrovnika i Srebrenice, Šešelj je bio svjesni sluga tih vojski zla. Tu opasnu armiju trebalo je kao brzom hranom nahraniti historijskim falsifikatima, pretvarajući mnoge od nas u topovsko meso. Dugo se čekalo, pa na kraju nisu stradali samo naivni, neobaviješteni, najuspaljeniji već i sasvim običan kulturan i životno nasmijan svijet.

Šešelj se nikad nije pokajao zbog te svoje uloge, za koju je onomad na produženoj sesiji Haškog tribunala (Rezidualnom mehanizmu) osuđen, nego se čak i danas trijumfalno razbacuje da je ponosan zbog svojih zločina?! Za sasvim prosječnu zdravu pamet, koja je za sve ove godine ponešto i naučila iz bosanske, hrvatske ili kosovske golgote - gdje su ratovali srpski vojnici, a ne obrnuto - to je ipak previše.

To je ta notorna slika duha jedne nacije na kojoj Šešelj još insistira. I to bi zaslužilo posebnu frojdijansku analizu - zašto se ne izlazi iz uniforme koja bruka, a ne promiče u vrh ljudske civilizacije. Otuda je svaka međunarodna pravda dostavljena kroz ovu presudu u Hagu nedovoljna za osudu zločina, zbog koga bi Šešelja trebalo anatemisati javno mnijenje, a onda mu presuditi sudovi u Srbiji.

No, problem je i u političkim mutantima, koji su izbjegli sudsku i, još gore, zasluženu plebiscitarnu osudu svojih riječi. Poput nekada glavnog Šešeljevog pomoćnika, tada nacionalno ostrašćenog (ako i to nije bila jedna vrsta pragmatizma) Aleksandra Vučića. On se ponekad još koristi sličnim vokabularom, kao nedavno oko Kosova, kada je tamošnju policiju nazvao “terorističkom bandom”. A to opet podsjeća na njegov govor u hrvatskoj Glini, zbog koga se nije ispričao u Zagrebu, kao i skupštinske prijetnje balkanskim muslimanima - zbog čega se nije izvinio u Sarajevu. Evropa je, a bogme i Amerika, to od Vučića morala tražiti, jednako kao što ga upotrebljava oko geostrategije.

Nepotrošena priča

Šešelj je u Hagu osuđen i zbog svoje opskurne retorike “o klanju Hrvata zahrđalom kašikom”, ali Šešeljeva priča je još živa. I još lebdi nad nama kao bauk nikad do kraja poraženog evropskog fašizma i ksenofobije. Zato je i tužna priča o nesnalaženju žrtava, koje još ispuštaju jauke i čije majke, kćerke i sestre još pokazuju svu muževnost žena u suzama. Njima je (i) ova haška presuda tek još malo soli na bolnu ranu.

Šešelj, kao i Slobodan Milošević, odlaze na povijesnu lomaču, ali u pravu su i oni koji odavno tvrde da je njihov projekt još živ. Mada to bilo samo na nivou ruskih pokušaja da se omete Zapad, koji od Balkana pokušava napraviti demokratski organiziranu, sigurnosno i ekonomski održivu arhitekturu, šešeljijada koja se nastavlja je i dalje dovoljno opasno stanje. Jer, naša je kolektivna memorija nedovoljno zaštićena.

Ima neoborivih i zastrašujućih dokaza o tome.

U samo predvečerje rata protiv Bosne u Sarajevu je 1990. godine izdavačka kuća “Svjetlost” objavila kapitalno djelo akademika Vladimira Dedijera i Antuna Miletića - “Genocid nad muslimanima” (zbornik dokumenata i svjedočenja 1941-1945); knjigu su kao urednici potpisali Alija Isaković i Ivan Lovrenović, a kao recenzenti povjesničari Mustafa Imamović i Lojze Skok, valjda kao upozorenje šta bi se narednih godina moglo dogoditi nekim Bosancima. Nažalost, bosanska, a ni tadašnja jugoslavenska javnost nije zbog toga upalila dovoljno glasan alarm podsjećajući na mogućnost ponavljanja prošlosti.

Valja se, zato, zapitati je li nakon svega i ovo oko Šešelja tek cirkusijada koja će potrajati samo nekoliko dana, a ne ozbiljna historijska lekcija! Pa tako na to treba i reagirati.