U svijetu politike večere igraju važnu ulogu. Uz mezu i piće lakše se priča o teškim temama. Za razliku od službenih sastanaka gdje su političari ozbiljni k'o sudski pečati, u restoranima se čak i najveći namćori prepuste čarima eglenisanja. Svjedoci tvrde da je većina Dejtonskog sporazuma prije 23 godine dogovorena tokom takozvanih neslužbenih susreta u onoj američkoj vojnoj bazi.
Jede se kavijar, pije se džin, pjevalo je „Zabranjeno pušenje“ još prije rata. Od tada se nije puno toga promijenilo po pitanju osjećaja vlastite bitnosti dok se u rukama drži jelovnik sa previše stranih riječi. „Ja ću ono što mi je i pradedo jeo. Dakle, škampe na buzaru“, standardna je narudžba prosječnog balkanskog skorojevića.
Vjerujem da je na polju gastronomije „posljednja mostarska večera“ Dragana Čovića bila i više nego izdašna, te da visoki gosti iz komšiluka i Bugarske ničeg željni nisu ostali. Međutim, ozbiljno me zabrinjava što za svečanim stolom nije bilo nikog od bošnjačke političke elite. Umjesto da budu tamo gdje se odlučuje o budućnosti naše države, lideri SDA Bakir Izetbegović i Denis Zvizdić radije se u Sarajevu okruže klimoglavcima. Umjesto da državni suverenitet štite u Radobolji i barem tako zarade platu (kad ih već patriotizam ne inspiriše), oni organiziraju mini bošnjački sabor s čijeg će mindera poslati poznate propagandne floskule o „odbrani Bosne i Bošnjaka, odlučnosti i opredjeljenjima SDA, ratu i miru...“.
