Branka se zove. Srpkinja, kaže ona za sebe. Dijete rata. Dok je pucalo na sve strane, brinula je o mlađem bratu. Njenom mezimcu. Predaje maternji jezik u Banjoj Luci. Već nekoliko godina svoje učenike okuplja oko kulture dijaloga. Bori se da izbori dobre govornike. Uvjerljive mlade ljude. I uspijeva u tome. Svake godine njeni učenici plijene pažnju vršnjaka. Jedne godine bio je mirovni kamp za mlade na Jahorini. Tamo negdje iza Nove godine, a ususret Pravoslavnoj novoj godini.

Brankine riječi

Razmjenjivali su se tu argumenti srednjoškolaca, ali i učitelji su imali zadatak da govore. Da pokažu mladima kako oni umiju da budu uvjerljivi. Među njima je bila i Branka. Izašla je za govornicu i krenula svojim snažnim samouvjerenim krajiškim glasom. U sali je bilo tiho, ali odjednom postalo je još tiše. Nečujno. Niko nije disao, a Branka je govorila. Nije imala nikakav papir ispred sebe. Veli da ni kada predaje, nema nikakav papir u ruci. Riječi su same izlazile. U tihoj sali čulo se ovo.

"Ja u sebi imam srce prepuno ljubavi za sve vas. Sve vas mlade ljude koje, neke manje, neke više, neke duže, neke kraće, poznajem i gledam kako postajete veći od svih nas koji vas nečemu, navodno, poučavamo. Ipak, ono najveće što ja danas imam u ovoj prostoriji jeste deset mladih ljudi iz Brčkog i Banje Luke koje sam ja povela sa one strane zida. Nije bilo jednostavno 2010. godine iz Brčkog povesti, moram sada reći, prvo jednu bošnjačku, a onda jednu čisto srpsku ekipu na Državno debatno takmičenje. Dovesti ih u situaciju, njih djecu koja su iz poprilično potresnih priča, da po prvi put pređu nevidljiv, a težak, zid. Prešli su na 'onu stranu', usudili se zajedno sa mnom da progledaju. Prošlo je Brčko.

Došla je Banja Luka, koja do tada nije imala debatni klub. Barem ne ovaj naš. Trebalo je prošle godine u aprilu petoro učenika iz banjalučke gimnazije, rođenih nakon Dejtona, povesti u tuzlansku Medresu, gdje je bilo državno debatno takmičenje, i živjeti tamo četiri dana. Trebalo je susresti se s Tuzlanskom kapijom koja, morate priznati, nije bila jednostavna za vidjeti. Ali moji učenici su je vidjeli i poklonili joj se. A mi smo tu, u Tuzli, postali državni prvaci. Mi smo dokazali da ova ekipa koja putuje od Banje Luke, preko Sarajeva, do Mostara pobjeđuje zato što je najbolja, a ne zato što je red na Srbina, Bošnjaka ili Hrvata. Barem tako nije u našem debatnom programu. Mi smo dokazali i sinoć, dok se u ovoj zemlji prvi put slavila Pravoslavna srpska Nova godina sa svima vama ovdje, dok se kolo igralo, pjevale se pjesme na svim jezicima, dok ste se vi voljeli i zabavljali i provodili zajedno s nama, vašim profesorima, da ova zemlja zaista može naprijed. I ne, moj govor neće završiti porukom vama, učenicima, debatantima. Vi svoje znate! Vi ste rođeni da znate! Rođeni ste iskreni, pravedni i s ljubavlju.

Moja poruka odnosi se na moje kolege profesore. Možda čak i više na one koji su ostali u našim školama. Samo se treba usuditi i preći na 'onu stranu zida' i vidjeti da tamo postoje ljudi kao i mi. Da tamo ljudi imaju problem s normom. Da tamo ljudi nemaju dovoljno novca za život. Ali da tamo ljudi rade s divnom djecom. Molim vas, nemojte ćutati o ovom kampu."

Nešto neizrecivo

Anesa je prva ustala i počela da plješće, za njom Aleksandar iz Brčkog kojem su se suze slijevale niz lice, Helena iz Banje Luke koja je dotrčala da zagrli svoju profesoricu, Demond iz Mostara, Danijela i Emilija iz Sarajeva, Harun, Dušanka iz Prijedora, a za njima cijela sala. Svi su plakali. Od radosti. Od nečeg neizrecivog. Nečeg što se stalno šuti. Zar je grijeh glasno reći "ja volim", "ja praštam", "ja poštujem". Tebe. Drugog. Drugačijeg. S onu stranu zida. Tek kad to neizrecivo bude izrecivo u svima nama, a prema drugima, zidovi će se srušiti, a na njihovim mjestima bit će mladost koja grabi život dugim koracima.