Zove se Irfan. Sarajlija. Maturant. Dobitnik najvišeg priznanja za postignut uspjeh i vladanje u školi koju pohađa. U Katoličkom školskom centru. Za sustav svih katoličkih centara u BiH. Nagradu je dobio u sklopu priredbe simbolična naziva „Neka ljubav pobijedi“. Neka dobro pobijedi zlo u nama. Zlo se hrani brže nego bilo što drugo, a dobro treba njegovati. Baš kako to Irfan radi.

Sala na nogama

Njeguje dobro u sebi za druge. Kada je prozvano njegovo ime na ceremoniji dodjele nagrade, cijela sala je bila na nogama. Radost zbog njihovog Irfana. Čuli su se komentari da se Irfan zadugo neće ponoviti u školi. Radost njegovih školskih prijatelja zbog nagrade koju je dobio najbolje govori koliko taj mladi čovjek znači svojim vršnjacima. Koliko njegovi rad i trud, ali i ljudskost u njemu vrijede. Jedan je od najboljih učenika u Federaciji, za što je, također, dobio priznanje. Fizika je njegova strast. Odrastao je s mamom i bratom.

Povremeno imao mačka. Nikad nije imao previše. Onoliko koliko je neophodno. Ali on ima nešto što se ne mjeri modernim skupocjenima spravicama. Ima nešto zbog čega je omiljen i uspješan. Ima plemenitost i želju da dosegne znanje kojeg nikad nije dovoljno.

Još kao dječak čitao je više nego druga djeca. Promišljao znanstvene probleme i, malo-pomalo, počeo dobivati nagrade za postignut uspjeh na natjecanjima. Prije dvije godine je bio na razmjeni učenika u Americi. Srećom za BiH, vratio se. Nastavio školovanje u domovini.

No, danas na prekretnici svog života Irfan je izložen novim izazovima. Gdje i kako dalje? Gdje god da dođe, bit će to dobrobit za sredinu. Ali! Tu zastadoh. Kako mladom čovjeku, dobitniku najviših priznanja do njegove 18. godine, objasniti gdje i kako dalje? U zemlji u kojoj znanje nije najskuplja, nego najjeftinija roba. U kojoj mladi svakodnevno napuštaju započeti život i odlaze u potragu za sigurnijim i boljim.

Reći ćemo da to možda rade iz obijesti. Da sve mogu imati i ovdje. No, je li to baš tako? Može li Irfan studirati i praktičnu nastavu izvoditi uz najsuvremenije aparate i mjerila? Može li otići na jedan semestar negdje drugdje bez straha hoće li mu ispiti biti po povratku priznati?

Surova realnost

Kao i mnogi uspješni mladi ljudi, Irfan odlazi. Negdje daleko gdje će laboratorij za vježbu biti njegov dnevni boravak. Odlazi u svijet znanosti u kojem će njegov dječački znatiželjni pogled biti usmjeren na istraživanje. Odlazi tamo gdje će moći ići na javne tribine o fizici. A odlazi upravo onaj mladi čovjek za kojeg, uz predizborne kampanje, volimo reći da je budućnost ove zemlje. Ali, samo dok kampanja traje. A onda? Onda se spusti zavjesa i surova realnost pomoli svoju glavu. Budućnost koja je obećavana se rasprši, a mladost s tugom i težinom na leđima prolazi kroz život gledajući kako velike institucije propadaju. Kako borci štrajkaju. Kako im roditelji nemaju plaću. Kako sve svakodnevno poskupljuje, a plaće ostaju iste. Kako njihovi vršnjaci iz svijeta studiraju i rade uz obećani posao.

Zato priča o Irfanu govori više od priče o jednom genijalnom mladiću. Govori o mladosti koja ostavlja svoje drugare i odlazi negdje tamo. Da uči. Da gleda i da vjeruje u budućnost koju joj tamo niko licemjerno ne obećava pred izbore, nego budućnost koja mu se sve više smiješi svakim položenim ispitom.

Sretni ti putevi bili, dragi Irfane. Ponesi zastavicu BiH, pa kad novo priznanje, a bit će ubrzo, znam, dođe u tvoje ruke, neka se zavijori. Barem tako da dotaknemo uspjeh znanosti. Ohrabri mlađe da se rad i trud isplate i da su mnogo važniji od dokolice i nerada. Pogrešnih vrijednosti. Ohrabri ih da krenu tvojim putem. Sretno ti bilo, ti najbolji ambasadore BiH!